Vesne Petrović žene čiji je život počeo u jednoj vreći, ostavljenoj u šumici ispod Kalemegdana bez ikoga svoga.Ono što ovu priču čini još nevjerojatnijom je trag o mogućoj sestri bliznakinji za koju vjeruje da još uvijek negdje postoji.
Priča Vesne Petrović, žene koja je kao beba ostavljena u vreći ispod Kalemegdana, potresla je sve koji su je čuli. Njezin život je počeo bez imena, bez poznatih roditelja, bez identiteta. Pronađena pored stovarišta na periferiji Beograda 1963. godine, Vesna je već u najranijem trenutku života bila suočena s napuštanjem. Kao nedonošče, prebačena je u Zavod za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja u Zvečanskoj ulici, gdje je provela prve mjesece svog života.
Prema dokumentima do kojih je uspjela doći, pravo ime joj je bilo Manojlović Nera. Pronađena je 10. maja 1963. u Donjem gradu Kalemegdana, u šumici blizu stovarišta Tehnohemije. Bila je umotana u bijelo ćebence i dvije flanel pelene, a preko nje je bila prebačena marama s raznobojnim figurama. Smještena je u smeđu vreću, a na pupku joj je još bio zavoj. Po svemu sudeći, rođena je tek nekoliko dana ranije. Kao što i sama kaže – bila je nedonošče. Nije bilo moguće utvrditi tko su joj roditelji, niti odakle dolazi.
Nakon boravka u Zvečanskoj, Vesna je, prema službenim evidencijama, usvojena 1965. godine u Ćupriji. Tamo joj je dodijeljeno novo ime – Vesna Petrović. Od tog trenutka, njezin život je krenuo sasvim drugim putem, ali bez odgovora na najosnovnije pitanje – tko je ona zapravo?
Njezin identitet i prošlost ostali su potpuno skriveni, čak i od strane ljudi koji su je usvojili. Vesna kaže da su joj usvojitelji preminuli prije više od trideset godina, a ni na samrti joj nisu otkrili da nije njihova biološka kćer. Nikada joj nisu priznali istinu, a kamoli joj pomogli da pronađe svoje korijene.
Prava potraga za vlastitim identitetom počela je godinama kasnije, gotovo slučajno – otvaranjem jedne stare fioke u kući gdje je odrasla. Od tada kreće njezin dugi, emotivni i često obeshrabrujući put. Posjećivala je razne institucije – od matične službe na Starom gradu, preko Zvečanske, do Doma za nezbrinutu djecu u Braće Jerković. Svaka stanica na tom putu nudila je tek djelić informacije, ali ne i konačne odgovore. Nitko nije znao – ili nije htio – reći tko ju je ostavio, tko joj je dao ime, ili tko su joj roditelji.
Među svim tim nedorečenim tragovima, kao svjetlo u magli ostala joj je rečenica koju je jednom davno čula od daljeg rođaka svojih usvojitelja – da negdje postoji njezina sestra bliznakinja.
- Prije tri godine, Vesna se obratila putem Facebook stranice dobrotvorne organizacije „Gestohlene verkaufte Kinder suchen leibliche Eltern/ihre Kinder exYu“, koja okuplja ljude iz bivše Jugoslavije koji su kao djeca bili oteti, prodani ili ostavljeni. U objavi je napisala da su joj rođaci njenih usvojitelja rekli kako postoji sestra bliznakinja koja, navodno, živi u Novom Sadu. Iako tada još nije imala genetske dokaze, planirala je napraviti DNK test putem platforme MyHeritage. Danas još uvijek vjeruje da je moguće pronaći majku i sestru, iako im ništa ne zamjera.
– Ako pronađem svoju majku, ne krivim je. Samo želim da je upoznam i da saznam imam li ikoga svoga osim moje djece, istaknula je Vesna.
Osim što ju je obilježilo napuštanje, Vesna se prisjeća i boravka u ustanovama za djecu bez roditelja. Kaže da je to razdoblje ostavilo bolne tragove i da se mnogih stvari iz ranog djetinjstva niti ne sjeća, posebno iz vremena koje je provela između Zvečanske i jedne hraniteljske obitelji.
Danas, desetljećima kasnije, Vesna nastavlja potragu. U njezinoj priči ne postoji ljutnja, nego tiha, ali duboka čežnja za istinom. Ne traži osudu, ne traži pravdu – samo odgovore. Vjeruje da njezina sestra, ako je živa, vjerojatno liči na nju. Iako je prošlo više od šest desetljeća od dana kad je ostavljena, ona se i dalje nada da će se prepoznati u nečijim očima.
Svoju ispovijest završava zahvalnošću svima koji su joj pomogli u potrazi, s nadom da će njezina priča možda doprijeti do nekoga tko zna istinu – i da će nakon toliko godina konačno moći zatvoriti jedno bolno poglavlje svog života.
