Vesna iz Beograda je otišla zbog posla u Sarajevo i vratila se sa punim srcem ljepote.U nastavku prenosimo divno iskustvo ove žene.
Ponekad dan započne sasvim običnim ritmom – bez nagovještaja, bez uzbuđenja, bez očekivanja. Ali upravo tada, u toj jednostavnosti, život zna da nas iznenadi nečim duboko ljudskim, nečim što ostane zapisano u srcu. Tako se dogodilo i Vesni iz Beograda, koja je zbog posla otišla put Sarajeva, a vratila se ne samo s ispunjenim zadacima, već s pričom o dobroti koja još postoji.
Polazak je bio ravnodušan. Vesna je spakovala kofere, ponijela dokumenta i krenula s jasnom namjerom – završiti posao i vratiti se kući. Nije očekivala ništa više od službenih razgovora, gužve u saobraćaju i hotelskih noćenja. Ali Sarajevo je imalo drugačije planove.
Već pri dolasku na Ilidžu, osjetila je nešto neobično. Nije to bio samo prizor ili arhitektura, već toplina u zraku – neki tihi znak da se tu živi drugačije. Nije to bila romantizacija putnika, već stvarna, prisutna ljudskost. Kao da su lica prolaznika govorila više od riječi, kao da grad diše srcem.
Kako to obično biva kad se dan otegne, a obaveze se zaredaju, Vesna je ostala bez energije, bez plana i s praznim stomakom. Stajala je pored trafike i, umorna, obratila se ženi koju nikada ranije nije vidjela. „Izvinite, znate li gdje mogu da pojedem nešto kuvano?“ – pitala je bez mnogo nade, očekujući uobičajeni odgovor, možda i bezvoljan pokret ruke.
- Ali odgovor nije stigao u obliku rečenice. Umjesto toga, žena ju je samo pogledala i rekla: „Hajde sa mnom, vodiću te gdje i ja jedem.“ Ništa više. Nije bilo pitanja, nije bilo nepoverenja. Samo iskren, spontani gest. Vesna je na trenutak ostala zbunjena, ali nešto u tom pogledu ju je umirilo. Kao da je znala da se može prepustiti.
Krenule su zajedno niz ulicu. Dvije nepoznate žene, ali koraci su brzo postali usklađeni, razgovor prirodan. Pričale su o vremenu, o gradovima, o svakodnevnici. Nisu bile prijateljice, ali prisnost je došla sama – bez napora, bez napadnosti.
Restoran u koji su stigle bio je skroman. Mala drvena vrata, jednostavna unutrašnjost. Ali ono što se osjećalo unutra bilo je više od dekoracije. To su bili mirisi iz djetinjstva – grah s koljenicom, domaća pita, sarma, sogan-dolma. Hrana koja ne hrani samo tijelo, već i dušu.
Nepoznata žena joj je preporučila šta da naruči, a zatim, tiho kao što se i pojavila, rekla da mora ići. Nije ostavila broj, nije tražila ništa zauzvrat. Otišla je ostavivši utisak dubok kao trag u snijegu. Vesna je ostala, ali nije bila sama. Osjećala je prisutnost te žene kao da je s njom cijelo vrijeme.
- Kada se vratila u Beograd, Vesna je ispričala ovu priču mnogima. Ne zato što se desilo nešto spektakularno, već zato što se desilo nešto istinski ljudsko. U svijetu u kojem smo često zatvoreni, obazrivi, sumnjičavi, ona je doživjela trenutak čiste ljudske povezanosti. Taj gest joj je vratio vjeru u spontanu dobrotu.
„To nije bila samo ljubaznost,“ govorila je Vesna. „To je bila srž onoga što Sarajevo jeste.“ Od tada, svaki put kad bi neko spomenuo taj grad, nježno bi se nasmiješila. U očima joj je sjajila slika tog susreta – ne lica žene, jer se i ne sjeća tačno njenih crta, već osjećaja koji je u njoj probudio.
Nije to bila priča o velikim djelima, niti o herojstvu. Bila je to priča o malom, ali snažnom podsjetniku – da i dalje postoje ljudi koji pomažu bez da ih zamolite, koji otvaraju vrata bez pitanja, koji vas nahrane iako vas ne poznaju. I da upravo ti ljudi čine grad – ne zgrade, ne ulice, ne trgovi – nego ljudi i njihova djela.
Vesna nije sa sobom ponijela suvenire, ni razglednice, ali je iz Sarajeva donijela nešto dragocjenije – priču o nepoznatoj ženi koja joj je, jednim prostim gestom, vratila vjeru u bliskost, dobrotu i smisao slučajnih susreta.
