Brojni pojedinci posjeduju amulet u svojim domovima, gledajući na njega kao na mističan predmet za koji vjeruju da će privući sreću, a do sada ste vjerojatno upoznati s ovim konceptom. Ti se amuleti pojavljuju u različitim varijantama, uključujući nakit poput ogrlica, narukvica ili privjesaka pričvršćenih na druge predmete.
- Na temelju ovih vjerovanja, smatra se da vas amulet štiti od štetnih energija ili zlonamjernih sila, a danas ćemo razgovarati o “Fatiminom oku”, pa ostanite s nama za priču. Amulet o kojem danas raspravljamo poznat je kao Fatimino ili Nazarovo oko, popularan predmet koji posjeduju mnogi ljudi, a koji se često donosi kao suvenir s putovanja.
U prijevodu, izraz Nazar znači “pogled” i ima arapske korijene. Kristalno oko služi kao simbol drevnih vjerovanja turskih kultura i može se naći u Turskoj, Grčkoj i Afganistanu. Pojedinci ga često stavljaju u svoje domove ili urede ili ga poklanjaju drugima, vjerujući da će ih zaštititi od nadolazeće nesreće.
- Vjeruje se da izraz Fatimino oko ima svoje korijene u islamskoj tradiciji, gdje je Fatima, kći Muhameda, poklonila značajnoj osobi u svom životu plavi komad stakla koji mu je pomogao da pobijedi nad životnim izazovima. Ovaj narativ ne samo da ima islamsko podrijetlo, već je također prepoznat unutar pravoslavnih tradicija. U ovom sustavu vjerovanja, pojedinci ukrašavaju svoju odjeću, ulaze ili mjesta koja posjećuju amuletima.
BONUS TESKT
Dok je Dušan Raljić krenuo u potragu za ujakom, nije bio svjestan da će se njegova potraga vrlo brzo pretvoriti u priču prikladnu za film. Prije šezdeset i četiri godine Bogoljub je izašao u šetnju i od tada se nije vratio. Iznenađujući obrat dogodio se kada je na vrata pokucala tajanstvena žena.
Dušan Reljić prvi je na društvenim mrežama iznio detalje o nestanku svog ujaka od prije 64 godine, i to s pravom, jer je o tom slučaju bilo malo informacija. Rođen 1937. u Skender Vakufu, nakon odsluženja vojnog roka 1959. preselio se u Pančevo kod strica, gdje je stekao obućarsko zanatstvo.
Čini se da je u to vrijeme imao djevojku koja je čekala dijete. Nakon mnogo godina provedenih u tom gradu, jedne večeri nije se vratio u svoj stan, a nije se vratio ni sutradan ni prekosutra. Svi dokazi Bogoljuba Raljića su nestali. Dušan nastavlja potragu za ujakom. U razgovoru s drugima, Dušan otkriva fascinantne detalje dok prebira po sjećanjima i prikuplja informacije od svih na koje naiđe.
Čak i nakon šezdeset i četiri godine, njegova odlučnost da pronađe svog strica ostaje nepokolebljiva; nestrpljiv je da sazna sudbinu svog strica Bogoljuba. Dušan naglašava da, iako je prošlo dosta vremena i slabi su dokazi, svaka manja promjena ima značaj. Svaki novi detalj nadahnjuje ga i motivira da ustraje u temeljitoj potrazi koja je u posljednje tri godine sve gora.
“Prošle su mnoge godine, a samo Bog zna kakav je uspjeh pred nama… Zahvaljujući jednom čovjeku od povjerenja iz Pančeva, saznao sam kako se zove tadašnja djevojka, gdje je radila, ali i gdje je živjela tih godina. kao što je ona imala sina sa mojim stricem“, priča Dušan za Telegraf.rs razmišljajući o početku priče. Oko 1957. godine započeo je vojni rok u Varaždinu.
Dopisivao se sa stricem Dušanom, koji je živio u Pančevu. Prema rečima našeg izvora i Bogoljubovog rođaka Dušana, njihov ujak je u to vreme imao prodavnicu obuće u Pančevu. Nakon odsluženja vojnog roka Bogoljub se odazvao pozivu strica da ga posjeti u Pančevu. Dušan navodi da se sve rješavalo dopisivanjem, a njegov otac Nikola bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog doba, poznat kao velikodušan domaćin i cijenjen u zemlji i šire.
Uvidjevši da mladi ljudi nemaju budućnost u ledini i stočarstvu u kraju gdje su zime trajale i po šest mjeseci, odlučio je da svog strica Bogoljuba pošalje u Pančevo kod brata, kako bi završio obućarski zanat i ostao tamo. Bogoljub se preselio kod ujaka u ulicu Braće Jovanović u Pančevu, a poznavaoci, među njima i Dušan, ističu da je brzo savladao zanat i pokazao veliku marljivost. Sve se odvijalo očekivano, a mladi Bogoljub tada je imao tek dvadeset i dvije godine, tri godine.
