Veljko Ražnatović sin legendarne folk pjevačice Svetlane Cece Ražnatović, jedne od najprepoznatljivijih ličnosti na javnoj sceni Balkana. Veljko, koji već duže vrijeme živi mirnim i povučenim životom u skladnom je braku sa Bogdanom.
Naime, prije svega nekoliko dana, u jednoj renomiranoj bolnici u Italiji, zauvijek nas je napustio Željko Rutović – poznati i uticajni biznismen, čovjek koji je bio mnogo više od poslovne figure. Bio je dugogodišnji i odani prijatelj porodice Ražnatović, neko čije je prisustvo obilježilo jedno čitavo razdoblje njihovih života. Njegova smrt izazvala je tugu i bol ne samo među onima koji su ga lično poznavali, već i među onima koji su ga poštovali, a takvih je bilo mnogo. Veljko, zajedno sa svojom suprugom Bogdanom, osjetio je potrebu da lično prisustvuje ovom tužnom ispraćaju i da poslednji put oda počast čovjeku koji je bio blizak njihovoj porodici, i to ne samo po riječima, već po djelima.
Jer, nisu sva okupljanja povodi za slavlje. Postoje dani kada čovjek mora ustati i krenuti putem tuge, bez obzira na sve. Dani kada ne želimo izaći iz kuće, kada bismo najradije ostali u tišini i zamišljeno gledali kroz prozor, ali osjećaj dužnosti i poštovanja jači je od želje za samoćom. Upravo takav dan bio je i ovaj, kada su Veljko i Bogdana stigli u Beograd – ne da slave, već da tuguju, da se u tišini i dostojanstvu oproste od prijatelja koji im je bio drag.
Veljko, koji već godinama živi povučenijim životom u Titelu, daleko od medijskog pritiska, ovoga puta došao je u glavni grad sa suprugom, ne zbog koncerata, rođendana ili svečanih prilika, već zbog jednog od najtužnijih mogućih razloga – ispraćaja na vječni počinak. Bio je to trenutak opterećen emocijama, uspomenama i sjećanjima, jer smrt Željka Rutovića nije bila samo kraj jednog života, već i zatvaranje jednog važnog poglavlja prošlosti koja se duboko utisnula u porodičnu istoriju Ražnatovića.
Pri samom dolasku na groblje, bilo je jasno da je atmosfera ispunjena tugom. Na licima Veljka i Bogdane mogla se vidjeti iskrena bol. Bogdana, odjevena u crninu, skrivala je lice iza tamnih sunčanih naočara, pokušavajući da sakrije emocije koje su bile previše snažne da bi se obuzdale. Veljko je koračao pored nje, ozbiljan, zamišljen, držeći u rukama veliki venac od crvenih i bijelih ruža. Na vrpci, jednostavnim ali moćnim slovima, pisalo je: „Poslednji pozdrav od porodice Ražnatović“. Tiho, bez pompe, ta gesta je govorila više od hiljadu riječi – o prijateljstvu, zahvalnosti, vjernosti, i o svemu onome što se rijetko izgovara na glas, ali se duboko osjeća.
- Željko Rutović, iako često prikazivan kao kontroverzan biznismen, bio je osoba koja je u svom javnom i privatnom životu znala pokazati i svoju toplu, ljudsku stranu. Njegova dugogodišnja povezanost sa porodicom Ražnatović seže u davna vremena, kada su odnosi među ljudima gradili drugačijim temeljima – pogledima, povjerenjem, ćutanjem u pravom trenutku i nepokolebljivom lojalnošću. Za Veljka, koji je sada posvećen otac i suprug, Rutović nije bio samo prijatelj – bio je svjedok jednog doba, neko ko je poznavao njegovog oca, Željka Ražnatovića Arkana, možda bolje nego mnogi drugi.
U trenucima kada su stajali pored kovčega, okruženi porodicom, prijateljima i brojnim poznanicima, govorila je njihova tišina. Nisu morali da izgovore ni jednu riječ – sve se vidjelo u njihovim pogledima, stavu, pokretima. Veljko, koji je po prirodi sportista, čovjek čvrstog karaktera i rijetko javno pokazuje emocije, ovoga puta nije krio ni tugu, ni sjenu suza koja mu je prešla preko lica. Njegova unutrašnja borba bila je vidljiva svakome ko je bio prisutan.
Bogdana, dostojanstvena i sabrana, stajala je uz njega kao oslonac, pružajući podršku ne riječima, već prisustvom. Njih dvoje su, rame uz rame, pokazali šta znači poštovati nekog čak i kad riječi više ne pomažu – kada ostaju samo sjećanja i mirisi ruža na vjencu.
Sahrane su uvijek bolni trenutci – ali i podsjetnici. Podsjetnici na to koliko su prolazni i dragocjeni ljudi koji su nas nekad pratili kroz život. Odlazak Željka Rutovića za porodicu Ražnatović znači kraj jednog dijela priče – priče koja ih je povezivala s vremenima punim uspomena, prijateljstva, možda i neizgovorenih tajni. U vremenu kada nas svakodnevno zatrpavaju nevažnim informacijama, banalnostima i praznim pričama, ovaj tihi oproštaj je vratio fokus na ono što je zaista bitno – na ljude, na veze, na poštovanje.
Na kraju, ostaje vijenac, ostaje nekoliko riječi u tišini i tiha tuga koja se ne vidi na prvi pogled, ali se duboko osjeća. Jer takvi rastanci nas podsjete koliko je život krhak i koliko vrijedi čuvati uspomene na one koji su nas u njemu pratili.
