U današnjem članku vam pišemo na temu snage jedne porodice i života koji se ne meri lagodnim trenucima, već time koliko čovjek može da izdrži i koliko ljubavi ima u sebi. Ovo je priča koja pokazuje da se najdublja tuga može pretvoriti u novu nadu i da ponekad baš ljudi oko nas naprave čudo onda kada nam je najpotrebnije.
U selu Polazi, podno Golije, postoji dom koji na prvi pogled izgleda kao i mnogi drugi na selu – jednostavan, skroman, tih. Ali unutar njegovih zidova živi porodica čija svakodnevica nosi teret kakav mnogi ne bi izdržali. Velibor Bugarić, čovjek koji danas brine o četvoro djece, navikao je da život gleda u oči bez straha, ali i bez iluzija. Njegova priča počinje kao lijepa ljubavna priča, kao dokaz da granice nisu prepreka kada se dvoje ljudi zavole, a završava bolom koji bi mnogima slomio duh.
Prije više od decenije Velibor je uradio nešto što je izazvalo različite reakcije u njegovom kraju – oženio se ženom iz Albanije. Neki su se čudili, drugi šutjeli, ali on se nije obazirao. Ljubav je, kako kaže njegova porodica, bila iskrena i njih dvoje su živjeli skladno. Zajedno su radili, gradili dom i donosili novu radost na svijet – jedno po jedno dijete, sve do četvoro. Kuća je bila puna smijeha, igre i planova, baš onakva kakvu svaki roditelj priželjkuje.
A onda se dogodio trenutak koji niko nije očekivao. Jednog dana, bez najave, bez riječi, bez objašnjenja, majka je otišla. Napustila je supruga, ali još teže – napustila je i svoju djecu. Nestala je iz njihovih života kao da je nikada nije ni bilo. Taj trenutak ostavio je prazninu koju je teško opisati, ali Velibor nije imao izbora. Nije mogao da se prepusti žalosti. Morao je da nastavi, da bude i otac i majka, jedina sigurna tačka za svoju djecu.
U tome nije bio sam. Tu je bila njegova majka, baka Ljubinka, žena čije su ruke navikle raditi, a srce naviklo voljeti i trpjeti. Ona je postala stup kuće, toplina na koju se svi oslanjaju. Svakodnevno dolazi, pomaže, tješi, kuha, čuva unuke i brine o svemu što može, iako je i sama prošla kroz težak život. Odrasla je kao siroče, pa zato možda najbolje razumije šta znači odrastati bez majke. I zbog toga daje sve od sebe da unucima nadoknadi ono što im je uskraćeno.
- Njena bol je vidljiva kad govori o snahi. Baka Ljubinka, glasom koji često zadrhti, priča da su je lijepo prihvatili, da je bila vrijedna i poslušna, da joj ništa nije nedostajalo. A onda, baš kada je trebalo da pokaže majčinsku snagu, ona je otišla. “Što ih ostavi? Bez ikakvog razloga…“, ponavlja ona, ne skrivajući ni tugu ni razočaranje. Teško joj je da razumije zašto je neko u stanju da ode od vlastite djece, ali život ne daje uvijek odgovore.
Dok su se Bugarići borili sa svakodnevicom, život im je poslao ljude koji su odlučili da budu dio njihovog tereta i dio njihove radosti. Rođaci, prijatelji, komšije – svi su se ujedinili da pomognu. Nisu imali mnogo, ali dali su srce. Zajedno su počeli da grade novi dom za Velibora i djecu, da im pruže sigurnost i krov koji neće prokišnjavati kada padne kiša. Stizali su paketi hrane, odjeće i potrepština.
Iz Novog Pazara je stigao i humanitarac Hido Muratović, koji je postao simbol nade za mnoge porodice u nevolji. Donio je pomoć, ali i osjećaj da ova porodica nije zaboravljena i da postoje ljudi koji brinu. Njegov dolazak je bio samo jedan od trenutaka koji su pokazali koliko dobrota može promijeniti tuđe živote.
A onda je došla Nova godina – i sa njom čudo koje će djeca Bugarić dugo pamtiti. U selo Polazi stigao je pravi Deda Mraz. Sa bijelom bradom, crvenim odijelom i punim džakom poklona. Djeca su se smijala, gledala ga raširenih očiju, držala poklone kao najveća blaga. Njihova radost nije bila u tome što su dobili igračke, već u tome što su se, makar na tren, opet osjećala voljeno. Osjećala su da nisu sama, da postoji svijet van njihove kuće koji brine o njima.
- Porodica danas živi skromno, oslanjajući se na poljoprivredu, dječiji dodatak i ogroman trud bake Ljubinke. Ona je čovjek koji svakodnevno daje dio sebe, bez razmišljanja, i iako joj godine ne idu u prilog, njen duh je jači nego ikada. Njena jedina želja je jednostavna – da njen sin ponovo pronađe sreću i da se jednog dana ponovo oženi, ne zato što želi da zamijeni majku djeci, nego zato što vjeruje da i Velibor zaslužuje nekoga ko će ga voljeti i čuvati.
Ova priča nije priča o žalosti, već o nevjerovatnoj snazi. O tome kako se čovjek uz pomoć porodice i dobrih ljudi može podići i kada misli da je sve izgubljeno. O tome kako ljubav, iako ponekad nestane, ostavlja tragove koji nas vode naprijed. I najviše – o tome da čuda nisu rezervisana samo za bajke, već se ponekad dogode u najskromnijim kućama, podno planina, tamo gdje žive ljudi koji znaju da je nada ponekad sve što imamo
