Zoran Rankić, legendarni srpski glumac, ostao je duboko ukorenjen u sećanjima publike zahvaljujući svojim izvanrednim ulogama, posebno kao čuveni Žarko Popara u kultnoj seriji “Srećni ljudi”, koja je svojevremeno bila jedan od najgledanijih TV projekata na Balkanu. Iako je postigao izvanrednu popularnost i ostavio neizbrisiv trag u svetu glume, Rankićev privatni život bio je obavijen velom tajne, a poslednji dani njegovog života odigrali su se daleko od svetla reflektora, u atmosferi tuge i samoće.

Naime, Zoran Rankić je preminuo 9. decembra 2019. godine u staračkom domu u Beogradu, u 84. godini života, nakon duge i teške bolesti. Njegova smrt je označila kraj jedne ere, jer su mnogi od njegovih najbližih prijatelja, kolega iz pozorišta, već preminuli pre njega.

  • Toma, Deba, Poček – imena koja su nekada bila sinonim za bogatstvo kulturne scene, ostavili su Zorana samog u godinama kada je bilo najteže. Uprkos svojoj bolesti, Zoran je do poslednjeg trenutka ostao posvećen svojoj velikoj ljubavi – pisanju. Nekoliko meseci pre smrti, uspeo je da završi dve knjige, pod naslovom “Neobjavljeno vreme 1 i 2”, pokazujući kako su mu um i duh ostali oštri i živi uprkos fizičkom slabljenju.

Nažalost, njegov život je okončan u samoći, ali i u duhovnoj borbi, jer je ubrzo nakon što je završio pisanje svojih knjiga, doživeo moždani udar. Kratko vreme proveo je u bolnici “Sveti Sava”, a kada više nije mogao da hoda, bio je prisiljen da se preseli u starački dom. Situaciju je dodatno otežalo zdravstveno stanje njegove sestre, koja je godinama živela s autoimunom bolešću. Iako su se dugo lepo slagali i međusobno podržavali, ona je, zbog pogoršanja zdravlja, morala preći u starački dom nekoliko meseci pre njega, gde je nažalost umrla mesec dana posle njegove smrti.

  • Njegova bliska prijateljica, Zvezdana Stanković, autorka monografije o njemu, jednom prilikom je naglasila koliko joj Rankić nedostaje i koliko su duboko vezani, čak i nakon njegove smrti.

Rankićev odlazak iz pozorišnog sveta bio je karakterističan i u potpunosti u skladu sa njegovim duhom i stavom prema umetnosti. Naime, nije želeo formalno oproštajno slavlje u Beogradskom dramskom pozorištu, prepun klišea o umetničkim dostignućima i emotivnim oproštajima.

Umesto toga, odlučio je da napravi svoj izlaz sa scenom punom drame – zaključao se u šminkernici, napisao krejonom na ogledalu reči “Živela sloboda” i iskočio kroz prozor u prizemlju, odbijajući da dozvoli da ga iko vidi kao penzionisanog glumca kojem je vreme isteklo. Time je, na neki način, simbolično naglasio svoju težnju za slobodom i umetničkom nezavisnošću, odbijajući da bude deo sistema u kojem umetnici često bivaju zaboravljeni.

Nažalost, nakon ogromnog uspeha sa “Srećnim ljudima”, Zoran Rankić nije dobio nijednu značajniju ulogu, što je dovelo do njegovog ogorčenja. Bio je izuzetno razočaran što ga je, kako su preneli mediji, zaboravio svet kojem je toliko dao. Kada je preminuo, sahranjen je 12. decembra 2019. godine na Novom bežanijskom groblju, u prisustvu samo tridesetak ljudi. Na oproštaj od velikog glumca došlo je svega dvoje njegovih kolega – glumac Vlasta Velisavljević i glumica Ljiljana Lašić – što je dodatno istaklo koliko je njegovo odsustvo sa scene zaista prošlo nezapaženo među nekadašnjim kolegama. Ovaj mali, tihi sprovod mnogi su doživeli kao znak da su se njegove kolege ogrešile o njega, što je dodatno naglasilo osećaj nepriznanja s kojim se suočavao u kasnijim godinama.

Ipak, uprkos svim nedaćama, Rankić je ostavio dubok trag u srpskoj kulturi. Njegove uloge, posebno kao Nikola Kalabić u mini seriji “Poslednji čin” i kao Žarko Popara u seriji “Srećni ljudi”, postale su deo kolektivnog sećanja. Bio je cenjeni član Beogradskog dramskog pozorišta, poznat po svojoj satiri, dramskom pisanju, režiji i pesničkim talentima. Rođen u Derventi (BiH) 1935. godine, Rankić je u toku svoje karijere ostvario 26 uloga na filmu i televiziji, kao i brojne radio uloge, i oduševljavao publiku svojim talentom za interpretaciju poezije na mnogim književnim večerima.

Iako su mu godine donele samoću i nepravdu u očima njegovih bližnjih, Zoran Rankić ostaje zapamćen kao glumac s nesvakidašnjom karijerom i duhom, umetnik koji je uvek sledio svoje srce, čak i kad je to značilo napustiti pozorište kroz prozor šminkernice, s parolom slobode ispisanom na ogledalu. Njegova priča, puna tuge, strasti i umetničke slobode, svedoči o tome kako je umetnost često složena i protivrečna, baš kao i sam život.