U zanosnoj pripovijesti o životu Moke Slavnića svjedočimo ćudljivoj prirodi sudbine. Dok ga je cijeli kraj visoko cijenio, njegov sin je skrenuo s pravednog puta… Zoran Slavnić, zvani Moka, bio je obožavana ličnost u Jugi, izazivao je divljenje svih i svačega.
- No, sin mu je donio burno razdoblje u životu, pa je rekao: “Svaka mi čast pa nisam imao više djece…” Moka Slavnić, čija je košarkaška karijera označila zlatnu eru, pokazao je izniman talent i jedinstven stil igre. Unatoč tome što je bio najniži igrač u momčadi, konstantno je pružao izvanredne nastupe u ključnim utakmicama koje su odlučivale o naslovima prvaka.
Njegov nekonvencionalan pristup na terenu donio mu je nadimak “ekscentrični genije” od Španjolaca. I kao igrač i kao trener, Slavnić je ostavio neizbrisiv trag u svijetu košarke, potaknut njegovom nepokolebljivom strašću za igrom, inovativnim strategijama i nepopustljivim duhom. No, njegov privatni život često je privlačio pažnju svojom intrigantnošću. Mokin poznati moto bio je jednostavno da je sve samo igra.
- Igrajući na poziciji playmakera, Zoran Slavnić ostvario je neviđene trijumfe s reprezentacijom, osiguravši pobjedu na svim natjecanjima. Nakon blistave igračke karijere, glasoviti Moka zdušno se prihvatio trenerskog posla i zauvijek će ostati priznat kao inauguracijski izbornik reprezentacije. Njegovi iznimni talenti donijeli su mu mjesto na prestižnoj FIBA-inoj listi pedeset najboljih igrača 1991. godine, a dodatno je počašćen uvođenjem u FIBA-inu Kuću slavnih 2013. godine.
Ne samo da je sam postigao golem uspjeh, već je imao ključnu ulogu u oblikovanju karijera brojnih košarkaških zvijezda, uključujući Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađu, Aleksandra Đorđevića, Miloša Teodosića i bezbroj drugih. Tijekom odrastanja moja majka Katarina vodila je brigu o kućanstvu, dok je otac Milivoje radio kao šofer.
- Naša adresa, Ulica cara Lazara 11, digla je obrve jer nije bilo uobičajeno da radničke obitelji žive u centru grada. Naš život je bio skroman, sa samo jednom sobom i vanjskim WC-om. Financijski smo se mučili jer smo bili prilično siromašni. Istina, kad je moj otac radio kao šofer u veleposlanstvu, imali smo nešto novca, ali nakon što je on promijenio posao, naša se financijska situacija pogoršala.
Sjećanja na nevolje koje je donio roditeljima ostala su u Mokinom umu. U djetinjstvu sam jako uživao provoditi vrijeme u blizini Katedrale. Zapravo, imao sam svoj vlastiti određeni prostor za igranje klikera, koji je bio pažljivo označen i zabranjen za bilo koga drugoga. S deset godina našao sam se u društvu petnaestogodišnjih dječaka koji su već prihvatili buntovnički punk stil života.
- S njima sam stekao priznanje kao istaknuta osoba u susjedstvu. Jedna nestašna radnja u koju sam se uključio bila je krađa šećera. Slučajno je u neposrednoj blizini moje kuće bila tvornica, a šećer je bio pohranjen u čvrstim papirnatim vrećama. S obzirom na moju sklonost slatkom, uspio sam diskretno rastrgati jednu od ovih vreća i ukrasti malo šećera. Međutim, kada je moja majka otkrila moj prijestup, oštro me je ukorila! Iskustvo je ostavilo trajan utisak i nikada više nisam pribjegao krađi.
Uz obećanje dato roditeljima, ne samo da je završio osnovnu i srednju školu, već je u tome i postigao uspjeh. U školi “Braća Ribar” održavao sam dobre ocjene sve do sedmog razreda kada sam nažalost pao na popravnom ispitu iz matematike. Odlučan da popravim ocjenu, tražio sam privatne sate kod brata mog pokojnog trenera, Zdravka Kubata, koji je ostavio neizbrisiv trag na mene i kao igrača i kao osobu. Vraćajući se na ono glavno, posvetio sam se marljivom učenju tijekom ljeta, što je rezultiralo kontinuiranim uspjehom tijekom osnovne i srednje škole.
- Obećao sam roditeljima da ću završiti srednju školu i to sam obećanje ispunio. Osvrćući se na svoj put, upravo sam za vrijeme rada u Saobraćajnoj stekao glasoviti nadimak Moka. Nakon završetka svakog sata, revno sam se upuštao u fizičke obračune. Ova rutina nije bila neuobičajena; stvari su jednostavno bile takve.
Siromašni pojedinci poput mene, koji su nazivani “ljudi s ulice”, suočili bi se s imućnim segmentom društva, jednu po zgradu. Naše omiljeno oružje često su bili štapovi. Tijekom tih sukoba stekao sam nadimak “Moka”. Nekad sam se šalio da je moj nadimak nastao prema divnim okusima mocha-čokolade ili mocha-keksa, ali zapravo je nastao od stupa.
