U pedesetoj godini života mislila sam da sam prošla sve životne oluje. Djeca su odrasla i otišla svojim putem, a muž i ja iza sebe smo imali preko 25 godina braka.Međutim,ušla sam u ponor iz kojeg nema povratka.
Imam 50 godina. Djeca su odrasla, muž i ja smo zajedno već više od 25 godina. Mislila sam da smo prošli kroz sve – kroz oluje, lomove, uspone i padove. Mislila sam da smo sada u mirnoj luci, gdje nas ne može ništa iznenaditi. Ali u toj rutini, u toj tišini koja je vremenom zavladala između nas, zatekla sam samu sebe u nečemu što nisam planirala. Nisam ni znala da još mogu osjetiti leptiriće u stomaku, a kamoli da izgubim razum kao kakva djevojčica.
I sve to zbog – komšije. Onog istog koji je uvijek bio spreman da pomogne oko drva, da ponese kante, da me pozdravi s osmijehom svaki put kad ga sretnem. Počelo je sasvim bezazleno. Jedna kafa uz razgovor, pa druga. Malo poruka koje su s vremenom postale sve ličnije. Malo šale, malo dodira u prolazu. I prije nego što sam se snašla – desilo se.
On mi je pružio ono što sam u braku odavno izgubila – pažnju, lijepu riječ, pogled zbog kojeg sam se osjećala poželjno i živo. I jesam pogriješila. Znam to i ne tražim izgovore. Nisam luda da se pravdam, ali nisam znala ni da će se sve otkriti na takav način.
Jednog popodneva, dok smo komšija i ja sjedili uz kafu, telefon mi je zazvonio. Stigla mi je poruka od muža: “Zaboravila si da isključiš Bluetooth.” Srce mi je stalo. Pogledala sam u telefon – stvarno, ostala je uključena bežična slušalica koju sam koristila ranije za razgovor s njim. On je bio u svom kamionetu, sto metara od kuće, i sve je slušao – svaki šapat, svaki uzdah, svaku riječ.
- Nije ušao. Nije vikao. Nije me pogledao. Samo je otišao. Poslije nekoliko sati stigla mi je još jedna poruka: “Kad te prođe, vrati se po stvari.”
Ostala sam skamenjena. U tom trenutku kao da je cijeli moj život pukao na pola. Nisam znala gdje da idem, šta da kažem. Djeci ništa nije rekao. Nije pravio scenu, nije ih upleo u našu priču. Komšija je nestao iz mog života kao da ga nikada nije bilo – nije dolazio ni da otključa bicikl, kamoli da pomogne.
A ja? Ostala sam sama. Plačem tiho, bez drame, jer znam da sam izgubila najboljeg čovjeka kojeg sam ikada imala. Mog muža, čovjeka koji mi je bio oslonac svih ovih godina, koji me nikada nije povrijedio ni riječju ni djelom. Njegova tišina boli više nego da je vikao, nego da me prokleo. To što je samo otišao, ostavio mi je teret da se ugušim u vlastitoj krivici.
Sada živim sama. Djeca dolaze da pomognu, donesu namirnice, ali noći su najteže. Kada legnem i zatvorim oči, sve mi se vraća – njegovo lice dok stoji kraj kamioneta, ta tišina u kojoj je znao i pustio me da shvatim šta sam izgubila. Više od kuće, više od zajedničkih godina – izgubila sam njega. I najviše boli to što sam shvatila prekasno.
