Obitelj Simić iz Glavičića i danas nosi teret triju strašnih tragedija koje su ih ostavile bez mogućnosti potpunog oporavka. Milena Simić je u epizodi “Životnih priča” ispričala svoja izazovna iskustva u selu Glavičice. Osvrćući se na svoj put, kazala je da se nikada ne bi odlučila da dođe, da je znala kakve je nedaće čekaju u ovom selu.
- Međutim, životna nepredvidivost nas uvijek tjera da nagađamo. Milena je svoju priču započela prisjećajući se veselog vremena kada su se ona i njen suprug Milan vjenčali u kolovozu. Sve je izgledalo savršeno, a njihovi su životi bili na dobrom putu. No, 24. listopada 1999. njihov se svijet promijenio kada je Milena rodila sina kojem su dali ime Vasa. Bistro i živahno dijete, bio je mala čigra.
Bio je izvrsnog zdravlja, sve do tog tragičnog dana 31. srpnja kada smo ga tragično izgubili. Bilo je jutro, baš kad se suprug spremao krenuti na posao. Kao sat, Vasa bi ustajala u pola šest, baš kao i njen muž. Tog jutra Milan mu je obećao da će ga odvesti u Zvornik. Milan je tada došao do mene, a ja sam brzo ustao da obavim svoje jutarnje obaveze. Odjednom se počeo žaliti da mu nije dobro i pomodrio je.
- Odmah sam pozvala pomoć, očajnički nagovarajući susjede da pomognu. Tada su otkrili da više ne diše. Milena, sa suzama koje teku niz lice, prepričava potresno sjećanje i otkriva da je njezin suprug isprva odbio obdukciju, navodeći kao razlog malu dob njihovog djeteta. Međutim, gledajući unatrag, duboko žali zbog ove odluke.
Cijeli moj svijet se srušio oko mene, ostavljajući me bez svake želje da nastavim živjeti. Pokop moje voljene osobe donio je malo utjehe jer smo se moj muž i ja oslanjali jedno na drugo za podršku. Međutim, 2003. ponovno sam ostala trudna, ispunjena tjeskobom i neprestano tražeći uvjeravanje od liječnika.
Sa 26 godina bila sam na brojnim kontrolama u strahu što me čeka na porodu. Molila sam liječnike da obave dodatne genetske pretrage, samo da me obavijeste da takve pretrage treba učiniti prije začeća. Nažalost, moja trudnoća je već bila uveliko odmakla i nije bilo mjesta za daljnje intervencije. Tako sam 20. rujna 2003. rodila Mladena. Prvih 20 dana Milena je uvjeravala da je dobrobit djeteta besprijekorna.
- Međutim, njezina se percepcija promijenila kad je promatrala promjenu u djetetovom tenu i cjelokupnom izgledu. Slijedom toga, Mladen je hitno doveden liječničkom osoblju koje je utvrdilo da je njegovo stanje dovoljno teško da zahtijeva intenzivnu njegu. Nakon desetodnevnog boravka u bolnici, dobili su zeleno svjetlo da bebu vrate kući, uz uvjeravanja da se stanje popravilo.
Nažalost, kada je napunio dva mjeseca, ponovno se razbolio… Milena, uz suze koje teku niz lice, prepričava vrijeme kada se stanje njenog partnera pogoršalo. Zajedno su se probili do Tiršove, gdje su u bolnici proveli punih deset dana. Nakon niza testova, upućeni su da se vrate za nekoliko dana na magnetsku rezonancu. U tom trenutku Milena nije znala za dijagnozu. Bez daha su kod kuće čekali rezultate.
- Međutim, jednog kobnog jutra, probudili su se i našli ga beživotnog u krevetu. U tom trenutku Milena se svečano zavjetovala da više nikada neće začeti dijete jer je sudbina za njih imala drugačije planove. Godine 2005. ponovno sam ostala trudna, odluka koja će se pokazati mojom najvećom pogreškom.
Možda sam trebala šutjeti i prekinuti trudnoću, ali nisam to učinila. Povjerila sam se mužu, koji se nadao da će ovoga puta sve biti u redu. Uvjerio me da nastavim s porodom, a marljivo smo išli na preglede prije poroda. Tijekom tih posjeta otkrio sam liječnicima bolan gubitak moje dvoje prethodne djece. Međutim, sugerirali su da smo pogriješili jer nismo proveli genetsko testiranje do rođenja djeteta.
- Dana 4. listopada, dok je beba još bila u maternici, pregled srca otkrio je zabrinjavajući problem koji je zahtijevao hitan carski rez. Ubrzo nakon zahvata otpušteni smo iz bolnice. No, kada je beba bila stara oko 12-13 dana, odveli smo je pedijatru na rutinski pregled, gdje smo dobili umirujuću vijest da je dobrog zdravlja. Tijekom redovitih pregleda Milena i Milan dobivali su uvjerenja da je njihova beba dobro zdrava.
No, sve se promijenilo 28. listopada kada su primijetili pomak u stanju svog djeteta. Milena je u panici došla do njihovih susjeda koji su ih brzo odvezli u bolnicu. Dok su žurili u medicinsku ustanovu, Milena nije mogla a da ne čuje uznemirujuće zvukove koji su dolazili iz njihovog djeteta, no ipak ju je obuzelo olakšanje znajući da je beba još uvijek živa. Po dolasku susjeda je dijete brzo odnijela liječniku, a Milena je ostala vani i nije mogla ući.
- Nakon nečega što se činilo kao vječnost, liječnik se pojavio, a Milenino sjećanje na taj trenutak je maglovito, prisjeća se samo jednog pitanja koje je postavio liječnik. Liječnik je teška srca pitao je li djetetov otac prisutan, samo da bi saopštio poražavajuću vijest da je preminuo. Od tog trenutka Mileni ostaju nejasni detalji onoga što se dogodilo. Nakon pomnog razmišljanja, Milena je donijela odluku da se podvrgne genetskom testu.
Međutim, u to vrijeme nije postojao sustav socijalne sigurnosti. Kad su saznali za previsoku cijenu testa, Milena i njihova obitelj shvatili su da je to jednostavno nedostižno, čak i kad bi prodali svoju kuću i svu svoju imovinu.
- Nažalost, Milenino zdravlje počelo se pogoršavati, no začudo, u svojoj su bolesti našli utjehu jer su znali da će to dovesti do sveobuhvatnog pregleda. Upravo u tom izazovnom vremenu Milena je naišla na liječnika koji im je konačno dao uputnicu za dugo očekivani genetski pregled. Kada su konačno stigli nalazi, rečeno im je da mogu začeti samo žensku djecu, a da muška djeca nisu moguća.
