Stihovi Tome Zdravkovića imali su dubok utjecaj na ljude, duboko rezonirajući s njihovim emocijama i izazivajući duboki osjećaj tuge. Život Tome Zdravkovića nije odnio alkohol, već sasvim druga sila. Blizak prijatelj otkrio je šokantnu istinu: srce mu je godinama popuštalo. Toma Zdravković nije bio samo pjevač, već i pjesnik koji je svojim dubokim stihovima duboko ganuo dušu mnogih.

Čak i dan danas njegova glazba služi kao podsjetnik na vrijeme kada su emocije bile iskrene, a njegove pjesme imale dubok odjek u ljudima. Svojim nevjerojatno emotivnim izvedbama, Toma je uspio stvoriti nešto što nadilazi ograničenja vremena i prostora, ostavljajući zauvijek trag u povijesti folklorne glazbe na Balkanu.

Govoreći o svojim sjećanjima na Zdravkovića, Tihomir Pop Asanović, klavijaturist renomiranog jugoslavenskog rock benda “Time”, ispričao je svoja sjećanja na zajedničko vrijeme u ranoj fazi Tomove karijere. To se dogodilo 1965., kada su oboje bili ambiciozni glazbenici. Asanovićevi uvidi daju intrigantne nove dimenzije pripovijesti koja okružuje Toma.

U razdoblju od kraja 1965. do početka 1966. imao sam priliku surađivati ​​s Tomom u trajanju od šest mjeseci. Kad se osvrnem na to vrijeme, jasno se sjećam naših nastupa u takozvanom City Basementu, jedinstvenoj dvorani smještenoj u Domu sindikata u Beogradu. Naš raspored sastojao se od igranja šest dana u tjednu, a ponedjeljak nam je bio jedini slobodan dan.

Zanimljivo je da je u popodnevnim satima od 16 do 19 sati u istom prostoru nastupao još jedan bend pod nazivom „Gospoda i braća Jelić“, kasnije poznatiji kao YU grupa, dok smo mi na pozornicu izlazili od 20 sati. do ponoći. Došavši u Beograd iz Skoplja 1965., Asanović se smatra sretnim što je imao priliku surađivati ​​s Tomom Zdravkovićem u njegovim ranim danima kao rock glazbenik.

Kroz to iskustvo stekao je dragocjene uvide u konvergenciju pionira rock glazbe i onih iz područja narodne glazbe. U dobi od 17 godina našao sam se u potrazi za poslom, tražeći prilike među zajednicom glazbenika, glumaca i menadžera. Tamo sam se raspitao o dostupnim nastupima i uputili su me da dođem do Toma, jer je njegov pijanist nažalost ozlijedio dva prsta.

Sjećam se nastupa na trošnom Steinwayu, očajnički tražeći da bude ispravno ugođen, sve dok sam se bezbrižno smijao. Na početku svog glazbenog puta Toma Zdravković, iako nešto zreliji sa svojih 27 godina, već je stvarao ime. Asanović se prisjeća vremena kada su stvarali ugodne melodije i izvodili tradicionalne gradske pjesme, jer još nije nastupilo doba cajki i turbo folka.

U tom razdoblju Toma je imao sposobnost tražiti da mu demonstriram klavirske akorde, samo sat vremena prije nadolazećeg nastupa. Zbog toga smo deset dana posvetili zajedničkim probama. Toma je u ovom pothvatu pokazao izuzetan talent. Ne samo da je skladao vlastite tekstove i melodije, već je posjedovao i pjesme koje će s vremenom steći široku popularnost. No, valja napomenuti da u tom trenutku još nije krenuo u službena snimanja.

Glazbenici su dobro poznavali prednosti i nedostatke svog zgusnutog radnog vremena, ali i mane kojih je Pop Asanović bio itekako svjestan. Toma i ja provodili smo puno vremena zajedno i uvijek sam se divio njegovom osjećaju za stil. Posjedovao je impresivnu kolekciju odijela i košulja, koje je uvijek pratila savršeno zavezana kravata. Međutim, volio je i alkohol.

Nije bila rijetkost da se pridruži razularenoj masi na Dorćolu u noćnoj kockarnici. Lepa Lukić, zajedno s drugim mladim pjevačima, često bi se pridružila veselju bacanja kocke. Unatoč kasnim noćnim satima, Toma bi se sutradan bez izostanka pojavio na ručku, spreman da nas počasti pričama, čak i bez pratnje glazbenog kvinteta. Smijeh se prolomio kad je Papi upućen zahtjev: “Samo jedno zrno graška s kobasicom”.

Bio je poznat po svom boemskom stilu života i reputaciji playboya, osvajajući druge svojom ogromnom snagom. Zarada je bila velika jer su nastupali na zahtjev, a pokrovitelji su plaćali pjesme. Sve su to bile poznate starogradske melodije, ali on je vješto uklopio i neke svoje autorske skladbe koje smo prethodno uvježbali. Publika je, začudo, bez zadrške prihvatila ove prinove, stvorivši nevjerojatnu atmosferu.

U restoranu je uvijek vladala gužva, posebno petkom i subotom, ljudi su sjedili za stolovima i uživali u jelu. Reakcije publike bile su fantastične, dopustili su nam da pojedine pjesme izvedemo četiri ili pet puta u jednoj večeri. Postalo je pomalo monotono svirati istu pjesmu više puta, jer bi jedan zahtjev bio suprotstavljen drugim. Međutim, financijski dobitak, posebno za mladog glazbenika poput mene, bio je značajan.

To mi je iskustvo dalo stabilnost, stručnost i osjećaj rutine – istaknuo je Asanović, usporedivši to s bilo kojim drugim zanimanjem koje zahtijeva praksu. Uz to, klavijaturist je istaknuo i jedan specifičan aspekt rutine Tome Zdravkovića koji je uvelike utjecao na njegov način života. Nedovoljno znanja okružuje jednu njegovu naviku: stalno se suzdržavao od spavanja do ranih jutarnjih sati.

U konačnici, ovo noćno postojanje odigralo je ulogu u njegovoj smrti. U tom razdoblju mladi pop Asanović često je brinuo o svom starijem kolegi. Često bih ga otpratio kući tako što bih ga sedam ili osam puta ukrcao u taksi, a on bi se sutradan zahvalio. To je bila nužna mjera kako bi se spriječilo da svoj novac rasipa kockanjem. Osim toga, imao je magnetski šarm koji je osvajao ženska srca.

Zdravković je imao vještinu da dojavi mlađahnom pijanistu da ga namjerava pozvati na ručak, iako se mladi Pop suzdržavao od konzumacije alkoholnih pića i radije je birao sokove. Za to vrijeme Toma bi si priuštio koju čašicu rakije. Asanović bi se raspitivao o njegovoj averziji prema pivu, na što bi Toma jednostavno odgovarao da ga to ne privlači. Asanović je kasnije otkrio da je Toma nakon mjesec dana nastupa ipak konzumirao alkohol.

Toma je objasnio da je to zahtijevalo tri do tri i pol sata pjevanja svake večeri, uz pritisak koji je doživio. Asanović se prisjeća dana kada bi se znatan iznos zarade svake večeri skupljao i spremao u kovčeg za violinu postavljen na klavir, pun dinara iz tog vremena. Količina zarađenog novca bila je zapanjujuća, dovoljna za kupnju novog automobila nakon samo jednog vikenda nastupa.

No, preseljenjem tvrtke znatan dio novca je nestao, iako je Zdravković kasnije spominjao da se donekle riješio te kockice. Pojedine večeri pridružio bi im se i Šaban Šaulić, već poznata zvijezda, a Lepa Lukić bi počastila pozornicu i uz Toma otpjevala koju pjesmu. Bila je to živahna atmosfera njihove tvrtke, u kojoj je pop glazba poprimala oblik. Asanović je svjedočio i o ranoj fazi pisateljskog nastajanja Tome Zdravkovića, već u to vrijeme.

Pop se prisjetio golemog glazbenog talenta Tome Zdravkovića, napomenuvši da je uvijek bio opremljen papirom i olovkom za bilježenje svojih misli. Jedno posebno sjećanje se istaknulo, kada je Toma istaknuo zadivljujuću jedinku za stolom, opisujući njihovu crnu ljepotu i uspoređujući njihovu kosu s onom vrane.

Ta su zapažanja pomno zapisana u malu knjižicu s četvrtastim stranicama, detalj koji ostaje urezan u Popovo sjećanje. Pop je tek nakon višemjesečnog slušanja Tominih pjesama shvatio kako je ta zapažanja vješto uklopio u svoju glazbu, učvršćujući svoju veličinu. S vremena na vrijeme Zdravković bi se vještog i perspektivnog klavijaturista raspitivao o prikladnom rasporedu akorada ili izražavao sumnju u njegovu sposobnost postizanja željenog tona.

Kao odgovor, Asanović bi demonstrirao različite harmonije, dopuštajući Tomi da nastavi s vlastitim skladbama. No, nakon nekog vremena Asanoviću, koji je imao duboke afinitete prema jazzu, ti su nastupi dosadili i odlučio se sredinom 1967. odvažiti na Njemačku. Tomina nepokolebljiva odlučnost bila je doista izvanredna.

Neposredno prije mog odlaska, podijelili smo ručak, a on je rekao: “Žalosno je što odlaziš sutra, ali ne sumnjam da ćemo se ponovno susresti. Ti si predodređen za uspjeh. Nakon otprilike sedam do osam godina, Asanović je imao priliku pokazati svoj talent uz bend “Time” na jednom značajnom događaju.

Ova posebna prigoda održana je u gornjoj dvorani Doma sindikata u Beogradu, a poklopila se s izlaskom njihovog albuma prvijenca. Upravo na tom nastupu 1973. godine nastupio je Toma Zdravković koji je Asanovića podsjetio na prethodni razgovor u kojem mu je prorekao zajednički uspjeh. Osvrćući se na ovaj susret, Asanović nije mogao ne osjetiti radost i ispunjenje.

Asanović se u razgovoru za Jutarnji.hr prisjetio prvih mjeseci suradnje s njim, istaknuvši kako su ostali na koncertu, nakon toga otišli na večeru te znali da će se kasnije vidjeti. Nažalost, tijekom produkcije filma propuštena je prilika da se dopre do šireg kruga pojedinaca za dodatne uvide o Tomu. Ipak, zahvalan sam što sam kao mladi rock glazbenik imao cijenjenu privilegiju surađivati ​​s njim.