U današnjem članku pišemo o neobičnoj i emotivnoj priči koja se bavi temama ljubavi, bola i opraštanja, kao i o tome kako odluke iz prošlosti mogu oblikovati naše živote. Ova priča nas podsjeća na to da je karma neizbježna i da naši postupci imaju dugoročne posljedice.
Žena je ležala na kanapi, umorna i bolesna, gledajući kroz prozor na tužno jesensko nebo. Svaki njen dah bio je težak, a njeno tijelo polako je klonulo pod težinom bolesti. Djecu je naučila da budu tiha, da ne prave buku, jer je znala da to njihov otac ne voli.
Nije željela da ometaju mir u kući, a posebno ne da ga razbude iz njegove ravnodušnosti prema njima. Kako je vrijeme prolazilo, njeno stanje je postajalo sve gore, ali ona nije imala kome da se obrati, jer je znala da muž nije onaj koji će pružiti podršku.
Tog dana, kao i mnoge prethodne, njen muž se vratio kući, ali nije rekao ni riječ. Njegova pažnja bila je potpuno usmjerena na pakovanje svojih stvari. Nikada nije pomislio da je pita kako se osjeća ili kako su djeca. Bio je potpuno ravnodušan prema njenim potrebama i prema svemu što se događalo oko njega. On je bio tu, ali je osjećao kao da je već otišao, duhovno i emocionalno. Bez imalo obzira, samo je otišao, ostavljajući je samu s dvoje djece.
Kad je, u svom slabom stanju, uspjela prići njegovoj sobi, drhtavim glasom ga je pitala da li zaista odlazi. Njegov odgovor bio je hladan i bezdušan. “To su tvoje djeca. Rukuj se s njima kako želiš,” rekao je, i napustio ih. Taj trenutak, trenutak njegovog odlaska, bio je trenutak koji je zauvijek promijenio život te žene. Otišao je bez traga kajanja, ostavljajući nju i djecu da se nose sa svime sami.
Njegova odluka nije bila samo napuštanje žene, već i napuštanje vlastite djece. Stariji sin, s drhtavim glasom, pokušao ga je zaustaviti, govoreći: “Ne odlazi, volimo te, tata.” No, njegov otac nije imao ni volje ni želje da se vrati. Bez osjećaja, smijući se hladno, napustio je obitelj. Njegova odluka bila je toliko odlučna da nije niti zastao da pogleda unazad. Iako je žena tog dana ostala bez suza, obećala je djeci da će učiniti sve što je potrebno kako bi ih zaštitila i pružila im siguran život. Njihova borba je tek počinjala.
Petnaest godina kasnije, život je pokazao svoju karmu. Isti onaj čovjek koji je napustio svoju obitelj sada je ležao na bolničkom krevetu, suočen s vlastitim zdravljem koje mu je izmičulo. Ispostavilo se da samo jedan od njegovih sinova može spasiti njegov život, ali bio je to isti sin kojeg je on napustio. Karmička kazna nije mogla biti jača.
Kada je sin ušao u bolničku sobu, otac ga nije odmah prepoznao. Bio je odrasli muškarac, hladan i distanciran, potpuno različit od djeteta koje je prije mnogo godina molilo svog oca da se ne povuče iz njihovih života. Otac je pokušao tražiti oprost, govoreći da je sada svjestan svojih grešaka, ali sin je bio neumoljiv. Podsjetio je oca na dan kada je otišao, kada nije brinuo za njih, govoreći da ih može poslati u dom ako mu smetaju.
Otac je molio, govoreći da je bio “glup” i da bi sada sve popravio, ali odgovor sina bio je kratak i jasan: “Kada sam ja trebao pomoć, nije te bilo. Sada ti trebaš pomoć, ali nemaš sina.” Ta jednostavna rečenica bila je sve što je sin imao da kaže. Za njega nije bilo mjesta za oprost, jer su prošli dani kada je on kao dijete bio odbačen i ostavljen.
Priča se završava tišinom. Sin je otišao, ostavljajući svog oca da se suoči s posljedicama svojih odluka. Nije bilo suza, nije bilo pokušaja popraviti stvari. Sada je bilo prekasno za kajanje. Ova priča nas podsjeća da se karma uvijek vraća, a najteža kazna nije smrt, već suočavanje s onim što ste stvorili svojim postupcima. Nema većeg gubitka od gubitka poštovanja i ljubavi vlastite djece
