Kada sam se oženio, nisam ni slutio da će me moj vlastiti otac tako negativno iznenaditi. Već prvog dana nakon svadbe, pozvao je moju suprugu i mene i hladno nam saopštio da, ukoliko želimo da živimo u njegovoj kući, moramo plaćati kiriju. Odredio je iznos od 200 eura mjesečno, kao da smo obični stanari, a ne njegov sin i snaha. Taj trenutak me duboko pogodio i razočarao, jer sam oduvijek vjerovao da roditeljska kuća treba da bude utočište, a ne izvor dodatnog tereta. Nisam mogao da vjerujem da se to dešava, a mislim da niko ko bi se našao u mojoj situaciji ne bi mogao ostati ravnodušan.
- Od tada su počeli i novi problemi. Moja supruga nije mogla da pređe preko toga. Konstantno mi je prigovarala, provocirala, govorila mi uvredljive riječi i ponavljala da moji roditelji nisu roditelji, već da su pravo zlo. Gotovo svakodnevno je insistirala da se preselimo kod njenih roditelja, jer oni ne bi od nas tražili nikakav novac. Ali ja to nisam mogao da prihvatim. Smatrao sam da kao muškarac moram izdržati i nositi se sa situacijom, da nije dostojno da ja, kao muško, idem da živim u tuđoj kući i oslanjam se na roditelje svoje žene. Uvijek sam vjerovao da moram da budem stub porodice i da ću, ma koliko teško bilo, uspjeti da pronađem izlaz.
Pokušavao sam više puta da razgovaram sa majkom, pokušao sam i s ocem, pokušao sam na sve načine da im objasnim da nam je teško, da nam treba podrška, ali ništa se nije mijenjalo. Sve je ostalo isto – svakog prvog u mjesecu najprije smo morali da platimo kiriju ocu, pa tek onda sve ostale račune i troškove koje smo imali. Kada nam se rodila kćerka, troškovi su se naglo povećali, ali razumijevanja s njihove strane i dalje nije bilo. Umjesto olakšanja, samo su se gomilali novi tereti.
Život je postajao sve teži, a pritisak sve jači. Na kraju, iscrpljen svim tim prepirkama i prigovorima, donio sam odluku koja je promijenila sve. Poslije mnogo ubjeđivanja, pristao sam da odemo da živimo kod njenih roditelja. Moja supruga je bila presretna, vidjelo se da joj je pao kamen sa srca, dok moji roditelji nisu bili zadovoljni. Kada sam ocu saopštio svoju odluku, on je otišao u svoju sobu. Nakon nekoliko minuta vratio se i u rukama je nosio kovertu. Izvadio je pred mene 25.000 eura keša.
- Bio sam u šoku. Objasnio mi je da je sve vrijeme, gotovo šest godina, na svaku našu uplatu od 200 eura dodavao isto toliko od sebe i štedio taj novac za nas. Rekao je da mu je to bio plan, da nas jednog dana iznenadi i da nam pomogne da imamo svoj stan i svoj dom, u kojem ćemo ja, supruga i naša kćerka živjeti bezbrižno. Pružio mi je novac i rekao: „Idi gdje želiš, potroši kako hoćeš, kupi sebi stan ili radi što god misliš da je najbolje. Živi gdje želiš, ali uvijek znaj da su ti moja vrata otvorena.“
U tom trenutku nisam znao šta da mislim. Bio sam pod snažnim emocijama – s jedne strane osjećaj zahvalnosti što je otac ipak mislio na mene i moju porodicu, a s druge strane bol jer smo godinama živjeli u napetosti, ne znajući istinu. Kada sam to ispričao supruzi, očekivao sam da će se obradovati, ali desilo se suprotno. Samo je odmahivala glavom i govorila da su to šuplje priče, da me moj otac ponovo pokušava iskoristiti i da to nije nikakva iskrena pomoć. Ubrzo se spakovala i otišla sa našom kćerkom kod svojih roditelja.
Ostao sam sam, u kući koja mi je odjednom postala prevelika i hladna. Osjećam se izgubljeno, kao da stojim na raskrsnici, a ne znam kojim putem da krenem. S jedne strane, osjećam da me supruga ne razumije, da ne želi da vjeruje u dobru namjeru mog oca. S druge strane, boli me što nisam vidio kćerku već pet dana. Srce mi puca od tuge jer ne znam kako da pomirim dvije strane svog života – ljubav prema supruzi i djetetu, i poštovanje prema roditeljima, ma kakvi oni bili.
Sada stojim u raskoraku. U meni se bore razum i emocije, ljubav i ponos, povjerenje i sumnja. Ne znam šta donosi sutra, ali jedno znam – želim ponovo vidjeti svoju kćerku i pronaći način da vratim mir u svoj život
