Jedne večeri, dok sam radio svoj uobičajeni krug po gradu, u moj taksi ulazi muškarac od oko četrdeset godina. Odmah mi je zapao za oko – djelovao je nadrndano, gotovo kao da mu je cijeli svijet stao na žulj. Pogled mu je bio prikovan za telefon, a izraz lica zatvoren i bez volje za razgovor.
Kako je običaj, kulturno sam ga pitao kuda ide. Bez da me pogleda, izgovorio je: „U tri lijepe.“ Isprva sam ostao zbunjen – nisam znao radi li se o nekoj šali, uvredi ili stvarnom nazivu mjesta. U želji da izbjegnem nesporazum, pokušao sam pojasniti pa sam ga pitao: „A gdje je to?“On je, međutim, ostao tih. Nekoliko sekundi je nastavio gledati u svoj ekran, kao da nisam ni progovorio. Već sam počeo misliti da imam posla s nekim tko je ili potpuno izgubljen ili previše nervozan za ikakav razgovor. Tek nakon kratke pauze, potpuno smireno je rekao: „Na Konjarniku.“
- Dobivši konačno konkretan odgovor, bez daljnjih pitanja sam krenuo prema Konjarniku. U glavi mi se, ipak, vrtilo – kakav je to čudan tip? Nisam bio siguran je li opasan ili samo loše raspoložen. Čak sam pomislio kako bi mi bilo svejedno da ni ne plati, samo da ga se što prije riješim. Cijelim putem nije progovorio ni riječ, pogled mu nije napuštao telefon.
Kad smo stigli na jedan dio Konjarnika, za koji sam procijenio da mu može odgovarati, rekao sam: „Stigli smo.“ On je tek tada lagano podigao pogled, ali bez ikakve promjene izraza lica. Posegnuo je u džep, izvadio novac i uz kratko „U redu je“ izašao iz vozila. Ni u tom trenutku nije prestao gledati u svoj mobilni ekran.
Gledao sam ga kako se udaljava niz ulicu, potpuno nesvjestan okoline, zakopan u digitalni svijet. Bilo mi je jasno da vjerovatno nije ni primijetio gdje sam ga tačno dovezao.Kad sam se okrenuo prema volanu i pokušao spremiti novac u novčanik, iznenadio sam se – u ruci sam držao 20 eura. Brzo sam izračunao – to je oko 2400 dinara. A vožnja je koštala svega 800 dinara.
U prvi mah sam pomislio da je pogriješio, ali onda mi je sinulo da je vjerovatno svjesno ostavio višak. Možda je bio zahvalan što ga nisam zapitkivao previše, možda je bio previše umoran da traži kusur, a možda mu je jednostavno bilo svejedno. Nije izgledao kao neko ko vodi računa o takvim detaljima te večeri.
- Dok sam nastavljao vožnju, nisam mogao da ne razmišljam o njemu. Bio je to čovjek koji je djelovao odsutno i zatvoreno, kao da ga muči nešto veliko ili kao da je potpuno uronjen u svoj digitalni svijet, odvojen od stvarnosti oko sebe. Nije obraćao pažnju na grad kroz koji smo prolazili, na mene kao vozača, pa čak ni na sam kraj vožnje.S druge strane, taj neočekivani bakšiš me podsjetio koliko su ljudi ponekad nepredvidivi. Neki se žale zbog svake sitnice, dok drugi, iako naizgled hladni ili nervozni, znaju pokazati velikodušnost bez ijedne tople riječi.
Ova situacija je za mene bila podsjetnik da ne smijem suditi o ljudima na osnovu prvog utiska. Istina je da me njegov početni odgovor „U tri lijepe“ malo iznervirao, ali na kraju je taj isti čovjek ostavio iznos koji je bio tri puta veći od cijene vožnje. Bez ikakvog objašnjenja, bez potrebe da to naglasi.
Dok sam se vozio dalje, sjetio sam se koliko je u ovom poslu važno zadržati mirnoću i profesionalnost. Neki putnici pričaju cijelim putem, drugi ćute; neki su vedri i nasmijani, dok drugi nose teret koji možda nikad nećemo razumjeti. Možda se iza nečije šutnje krije umor, možda tuga, a možda jednostavno fokus na nešto drugo.
Te večeri sam shvatio i još jednu stvar – u vremenu kad su ljudi stalno povezani na svoje telefone, ponekad se čini da su prisutni samo fizički, dok im misli i pažnja lete negdje daleko. Onaj čovjek možda nije ni registrirao moju prisutnost osim kad je morao platiti vožnju. Ipak, ta njegova tiha gesta ostavila je jači utisak nego što bi to učinio bilo kakav razgovor.
Kad sam pogledao novčanicu od 20 eura u ruci, nasmiješio sam se sam sebi. Vožnja koja je počela s nelagodom i neobičnim odgovorima, završila se s osjećajem iznenađenja i blagim olakšanjem. Naučila me da se strpljenje često isplati i da ponekad iznenađenja dolaze baš od onih od kojih to najmanje očekujemo.
