Vjeruje se da podrijetlo našeg značajnog kršćanskog blagdana Vidovadana vučemo od božanstva Vida. Datum i vrijeme objave navedenih informacija je 27. lipnja 2024. godine u 13:00 sati, odnosno 15:29 sati. Antički bog poznat kao Vid, koji se naziva i Vitom, Svetovidom i Svantovitom, zauzima značajno mjesto u kolektivnom sjećanju srpskog naroda, koji ga gleda s poštovanjem i zebnjom.
- Vjeruje se da jedna biljka, prikladno nazvana po ovom božanskom liku, posjeduje mnoštvo zagonetnih sposobnosti. Priča o počecima svetog Vida postala je legendarna priča. Dana 15. (28.) lipnja Justin Popović ponudio joj je posao. Legenda kaže da je za vrijeme Dioklecijanove vladavine, kada je Valerijan, namjesnik regije, provodio progone kršćana, na Siciliji boravio dječak po imenu Vit, koji je tada imao dvanaest godina.
Vit je bio sin uglednog i imućnog građanina po imenu Gilas, koji je slijedio pogansku vjeru. Međutim, Vit, koji je od mladosti bio blagoslovljen božanskim prosvjetljenjem, posjedovao je spoznaju o jedinom pravom Bogu, stvoritelju neba i zemlje, zahvaljujući čudesnoj milosti Duha Svetoga. Ispunjen bijesom, princ Valerijan pobjesnio je kad je otkrio da dječak nije imao namjeru prinijeti žrtvu njihovim božanstvima Zeusu, Herkulu, Junoni, Minervi i Apolonu.
- Kao odgovor, zapovjedio je da dječak bude podvrgnut brutalnom premlaćivanju željeznim šipkama. Međutim, na njegovo zaprepaštenje, i njegova i ruka mučitelja su se osušile. Obuzet strahom za sigurnost svog sina, Gilas je očajnički pokušavao da ga uvjeri da napusti svoja kršćanska uvjerenja, ali su njegovi napori bili uzaludni jer je ostao očaran blistavim sjajem anđeoske prisutnosti.
U pokušaju da izbjegne gnjev svog oca, Vitus je, uz pomoć božanske intervencije koja mu je vratila vid, krenuo na putovanje sa svojim mentorom Modestusom i njegovateljicom Chriskentiom. Njihovo putovanje dovelo ih je do pokrajine Lucania u Italiji, gdje su naposljetku osnovali rezidenciju u blizini rijeke Silar u gradu Alectoria. Dioklecijan, tražeći lijek za sinovljevu bolest demona i ludila, uputio je poziv Vitu da otputuje u Rim. No, po dolasku, Vito i Modesta su po Dioklecijanovoj naredbi bili okrutno zatvoreni i lišeni slobode.
- Čudesno, njihove žarke molitve dovele su do oslobađanja od okova koji su ih sputavali. Na Vidovdan se poštuju tradicionalni običaji. Jedan takav običaj uključuje priču o Vitu kojeg je Dioklecijan okrutno kaznio. Vit se stavljao u kotao napunjen kipućim olovom, sumporom i smolom. Međutim, nekim čudom, vatra je izgubila snagu i kotao se ohladio. Vit je, pokazujući svoju duhovitost, zahvalio Dioklecijanu što mu je priuštio ugodno kupanje, šaljivo primijetivši da mu nedostaje samo sapun.
U još jednom izvanrednom podvigu, Vitus je uspio pobijediti strašnog lava. Unatoč njihovoj nevjerojatnoj otpornosti, Dioklecijan je odlučio objesiti Vita, zajedno s Modestom i Criskentiom na drvo radi daljnjeg mučenja. Ali Bog je intervenirao i spasio ih, uzdigavši ih na status svetih mučenika. Ovaj čudesni događaj zbio se 15. (28.) lipnja. U davna vremena dan poznat kao Vidovdan, koji su Srbi slavili zbog Kosovske bitke, tradicionalno je bio posvećen proroku Amosu.
- Amos, koji je potjecao iz sela Tekuju u blizini Betlehema, vodio je skroman život kao njegovatelj svinja bogatih stanovnika Jeruzalema. Međutim, pojavio se kao Božji prorok, opominjajući ljude da ne idoliziraju zlatne junice u Betelu. Njegov se život odvijao u osmom stoljeću prije Krista. Kršćanska crkva u zapadnom svijetu uobičajeno povezuje ime svetog Vida i proroka Amosa 15. (28.) lipnja.
Iako je njegovo ime uvedeno u srpske liturgijske knjige kasnije, pod utjecajem katoličkih i ruskih izvora, sveti Vid nije stekao status srpskog sveca, niti se njegova služba služila u crkvi. Prema knjizi Miodraga Popovića “Vidovdan i časni krst”, Sveti Vid nije mogao steći popularnost među srpskim ratnicima, koji su ostali vjerni bogovima svojih predaka, unatoč tome što je u “Žitijima svetaca” prikazan kao “prvak protiv ludih božanstava”. .
- Nakon što su neko vrijeme boravili u Parizu, sveti ostaci mučenika Vida, koji je preminuo 15. lipnja otprilike 303. godine, naknadno su premješteni u Corvey, koji se nalazi u Westfaliji. Trenutno se ove cijenjene relikvije mogu pronaći u Pragu. Podrijetlo Vidovdana, kako spominje Vuk Stefanović Karadžić u svom “Srpskom rječniku” objavljenom 1818. godine, može se tražiti u staroslavenskom mnogoboštvu.
Ovo je jedno od najranijih spominjanja Vidovdana, koji se opisuje kao dan kada su Srbi doživjeli poraz na Kosovu 15. lipnja. Prema Helmoldu, njemačkom svećeniku koji je zabilježio 12. stoljeće, vrhovni bog sjeverozapadnih Slavena bio je poznat kao Svetovid. Nadko Nodilo, poznavatelj poganske mitologije, objasnio je 1885. da je Svetovid bio štovan kao sveti i moćni Vid, a njegovo ime izvedeno je od “vid” što znači vidjeti ili znati.
- Dana 15. lipnja, poznatog kao Vidovdan, na dan kada su Srbi doživjeli poraz na Kosovu, među domaćim seljacima postoji vjerovanje da se u ponoćne sate rijeke i potoci na Kosovu oboje u tamnocrvenu nijansu koja podsjeća na krv. Božanstvo poznato kao Vid povezuje se i sa svjetlom i obiljem, kao i s ratom. Prema Helmondu, na otoku Rigenu postojao je hram posvećen Vidu. Na Vidov dan, koji se događa na kraju žetve, u ovom su se hramu prinosile žrtve iz svih krajeva Slovenije.
U 12. stoljeću katolički svećenik i tajnik danskog kralja Sax Grammaticus naziva ovo božanstvo Svantovitusom. Nažalost, kršćani su uništili i spalili Vidov kip kako bi iskorijenili pogansko štovanje. U svom djelu “Jadranski Prometej” poznati srpski pjesnik Laza Kostić prikazuje Vida kao simbol predkršćanske herojske prosvijećenosti, koja se primanjem kršćanstva preobrazila u kamen i poganstvo, da bi se na kraju stopila u vječnu i neukrotivu svjetlost kremena.
- Ovaj prikaz služi kao izvor nepokolebljivog herojskog nadahnuća, pozivajući Srbe na otpor tlačiteljima. Prema hrvatskom znanstveniku Nodilu, vrhovno božanstvo Hrvata i Srba nekoć je bilo poznato kao Vid, slično božanstvu na Rigenu. Nodilo sugerira da je Vid povezan s pronicljivim djetetom koje posjeduje znanje koje nadilazi obične pojedince i ima vezu s vilama. Osim toga, razni srpski narodni junaci, od Strahinjih bana do Miloša Obilića, smatraju se predstavama ili zamjenama za boga Vida.
Prema “Rečniku srpske mitologije” postoji dokumentovana tradicija da su pojedinci uoči Vidovdana ispred svojih domova palili vatru od slame i suvog granja. Mladići i djevojke tada bi preskakali te vatre izgovarajući riječi: “U ime Boga i Svete Stolice.” Ovaj čin paljenja vatre vjerojatno ima simbolički značaj vezan uz obožavanje sunca, dok čin preskakanja plamena budi sjećanja na drevne ratničke igre. Spoj junaštva i prosvjetljenja smatra se definirajućom karakteristikom drevnog srpskog sustava vjerovanja.
- Na području folklora, Veselin Čajkanović sugerira da poštovano božanstvo Dajbog, vladar podzemnog svijeta, nalazi svoju manifestaciju u legendarnom liku Svetog Save. Slično tome, solarno božanstvo Vid, vrhovni bog drevne srpske religije i Dajbogov pandan, utjelovljuje se u hrabrim ratnicima i feudalcima prikazanim u narodnim pjesmama i pričama. Vid se slavi kao bog obilja, svjetlosti i rata. Kao rezultat toga, rituali posvećeni ova dva božanstva postali su isprepleteni.
Prema Čajkanovićevim riječima, na Božić, dan nekada u čast Dajboga, pjevaju se pjesme i nazdravljaju kojima se odaje počast i spominje Vidovo ime. Da bi uklopili slavljenje ostalih srpskih bogova, Srbi su s Božićem isprepleli određene aspekte svoje kulture. Miodrag Popović objašnjava da iako je monoteističko kršćanstvo uspješno uspostavilo svog boga kao vrhovnog božanstva kod Srba, moralo je priznati i štovati druge srpske bogove kao oblik kompenzacije.
- Suština herojskog srpskog identiteta, koju simbolizira bijela, moćna i blistava Vizija, živopisno je oslikana u očaravajućim melodijama kosovskih pjesama, iako nije eksplicitno spomenuta. Prema narodnom vjerovanju, trešnje se tradicionalno izbjegavaju uoči Vidovdana, jer se vjeruje da sveti Vid uskraćuje trešnje djeci čije su ih majke jele od Nove godine, a da ih ne dijeli s drugom djecom.
Predviđanje onoga što nas čeka u budućnosti. Svake godine na Vidovdan oživljavaju se legende oko Kosovske bitke 1389. godine kroz pripovijedanje i veličanje kosovskih junaka, poput Obilića i Braće Jugovića. Zrak je ispunjen zvukom gusla dok se pjevaju pjesme u čast ovih hrabrih ratnika. Međutim, na ovaj svečani dan nema pjevanja, plesa i slavlja. Vrijeme je da se prisjetimo i žalimo za palim junacima Kosova, koje simbolizira šutnja kukavice. Od 1913. godine postala je tradicija da se na Vidovdan odaje i spomen borcima poginulim od 1912. do 1918. godine, uz jelo i piće za počast njihovim dušama.
- Ovaj podatak se nalazi u “Srpskom mitološkom rečniku”. Prema “Rječniku srpskih narodnih vjerovanja o biljkama” Veselina Čajkanovića, postoje brojni nazivi za ovu biljku, među kojima su vid, vidac, vidovka i vidova trava. Moguće je da je ime dobio po istoimenom drevnom božanstvu. Ono što je sigurno je da ima veliki značaj kao biljka koja se koristi za gatanje u narodu. Žene tradicionalno prije Vidovdana beru ovu biljku i stavljaju je pod jastuk, vjerujući da će im snovi te noći proreći budućnost.
Te ga večeri djevojke također stavljaju pod jastuk uz prvi i zadnji zalogaj kruha i prstohvat soli. Tada se svečano zaklinju: “Vide, Vide! Tako ti soli i kruha, zemlje i neba, reci mi tko će mi biti izabran! Nek mi se objavi u snu! Prema Bašta Balkanu, biljka poznata kao Vid ili vidača kako se još naziva, smatra se pouzdanim lijekom za oči, pa se zato baca na Vidovdan i koristi za pranje.
- U osvit dana, u određenim područjima, mlade žene odlaze do izvora kako bi se očistile, stavljajući prije toga biljku vidovnjaku u vodu. Kako sunce izlazi, okreću se prema istoku i krste zaručnike upravo na ovaj dan, kličući: Gle, o Vidovdane, prizora očima mojim svjedoče i tvorevine ruku mojih stvoriše. Godine 1894. Milan Đ. Milićević je u “Životu Srba seljaka” dokumentirao fascinantnu tradiciju vezanu uz proslavu Vidova.
Mlade žene i djevojke uoči tog događaja naberu divođu i stave je u vodu ispod ruža. Tijekom cijele noći sudjeluju u ovom ritualu. Sljedećeg jutra ustaju rano i čiste se vodom natopljenom divodom. Malu količinu ove trave nanose i na oči, izgovarajući rečenicu: “Vidioče, tako mi Boga, sestro!
- Što očima vidjeh, rukama stvorih!” Ova praksa označava njihovu vještinu u različitim ručnim zadacima. Za vrijeme Vidovdana Srbi su ponosno izlagali svoju odjeću “kako bi bili izloženi stihiji i sunčani”. Unutar srpske poljoprivredne zajednice postoji tradicija da se na ovaj dan preostalo sjeme iznese napolje i stavi na sunce da proklija. Vida posjećuje Jelesie dok marljivo sadi proso. Neka se pojavi što god treba. I neka sve što ne postoji ostane uspavano.
