Knjiga poznatog psihologa Mihaila Labkovskog, naslovljena “Želim i hoću: prihvati sebe, zavoli život i postani srećan”, osvanula je u više od milion primeraka, pružajući čitaocima niz otrežnjujućih citata koji inspirišu na samoprihvatanje, postizanje sreće i održavanje zdravih međuljudskih odnosa.

Autor nas podseća da je ključ prihvatanja sopstvene ličnosti u celini, poručujući da nismo poput izabranih komada na mesarskom stolu, gde bismo mogli birati samo ono što smatramo ukusnim. Nudi nam uvid u suštinsku potrebu da izrazimo ko smo, šta predstavljamo i šta volimo kako bismo izgradili ispunjen život sa partnerom.Labkovski upozorava na zamku poniznosti, ukazuje na to da ljudi ne vole one koji sebe potcenjuju, podsećajući nas da ćemo postati nevažni za svoje partnere ukoliko ne možemo jasno izraziti svoj identitet i svoje želje.

Ističe da izbegavamo druženje sa oženjenim muškarcima, jer oni već imaju partnerku kod kuće. Podseća nas da ne bi trebalo biti s nekim ko ni sebi nije potreban, i naglašava važnost osećanja dobro zajedno ili hrabrog raskida, pre nego što se podignu hipoteke i dobije troje dece.Labkovski odbacuje koncepciju žrtvovanja u ljubavi, tvrdeći da ljubav ne bi trebalo da zahteva žrtvu, i upozorava nas da, ako nešto u vezi zahteva od nas previše, to možda nije vredno truda. Govori o značaju postavljanja realnih standarda u odnosima, umesto straha od vezivanja.

Analizirajući izjavu “Volela sam”, autor sugeriše da često iza te rečenice ne stoji ljubav, već zavisnost o osobi koja nam pruža patnju koja nam možda nedostaje. Upoređuje to sa zdravom ljubavlju koja proizlazi iz sreće oba partnera.Labkovski nas savetuje o početku veze, posebno za neurotičare, naglašavajući da zdrav odnos ne bi trebalo da počne nečim toksičnim poput igranja igre nestajanja ili izbegavanjem brzog poziva nakon sastanka.

Govoreći o poštovanju, autor ističe da normalna osoba neće održavati vezu bez poštovanja i dodaje da ne bismo trebali pokretati vezu koja već nema temelj poštovanja.U pogledu odlučivanja o koracima prema drugima, Labkovski nas upozorava da je važno ne činiti stvari za osobu koja ne pokazuje isti interes prema nama, kako bismo izbegli osećaj poniženja.

Osvrćući se na porodične odnose, naglašava da bi supružnici u porodici trebali biti uzajamna radost jedno drugome i da ako ne vidimo sreću u drugima, već samo osobu koja obavlja funkciju, možda bismo trebali preispitati ciljeve svoje veze.Komentariše tradicionalne uloge žena, ističući da žena koja se godinama posvećuje kući i deci može sebe ponižavati i dodaje da je važno da žene ne zaborave na svoje lične ambicije.

Na temu muškaraca, Labkovski nas podseća da ne bismo trebali razmišljati o tome šta se dešava s njima, već se fokusirati na svoje potrebe, poput izbora jela sa tanjira. U osvrtu na izgled, naglašava da što više pokušavamo prodati svoj izgled, to je veća verovatnoća da veza neće ispunjavati naše snove.Zaključujući, autor sugeriše da se briga o sebi postavlja kao prioritet, kako bismo izbegli trovanje života drugih, ističući važnost ličnog blagostanja i ispunjenja.