U današnjem članku želim da vam ispričam priču koja me je duboko dirnula. Dok sam je pisao, razmišljao sam o tome kako se dobrota ponekad vrati iz pravca iz kojeg je najmanje očekujemo.
Baka Stana je živjela u kući koja je bila toliko stara da je djelovalo kao da se sama naginje pred prolaskom vremena. U njezinoj sobi osjećao se miris dunja i bosiljka, ali i studen koja je ulazila kroz napukle prozore. Ostala je potpuno sama; muž i djeca otišli su davno, a ona je u tišini čekala svoj trenutak, ne žaleći se nikome. Jedino što joj je davalo osjećaj sigurnosti bila je mala limena kutija skrivena duboko u ormaru. U nju je godinama slagala novac, brižno zamotan u bijelu maramicu, jer je željela da bude sahranjena dostojanstveno i da ne bude nikome na teretu. To je bio njen posljednji, skromni ponos.
S druge strane puta živio je komšija Milan, čovjek dobar po duši, ali slomljen nepravdama. Radio je u fabrici dok nije dobio otkaz, a kod kuće ga je čekala žena bez posla i troje djece koja su sve više osjećala teret siromaštva. Zima se približavala, a dugovi su bili toliki da više nije mogao da ih sakrije ni od sebe ni od drugih.
Jednog sumornog petka Stana je iz svog prozora vidjela kola elektrodistribucije pred Milanovom kućom. Vidjela je njega kako moli ljude da ne isključuju struju jer ima malu djecu. Vidjela je kako se radnici penju na banderu i odbijaju mu molbu, a njega kako sjeda na stepenice i zaklanja lice rukama dok se iz kuće čuju uznemireni glasovi mališana. U tom trenutku Stani se nešto prelomilo u grudima. Dobro je znala šta znače mrak, hladnoća i nemoć.
- Otvorila je ormar i gledala u svoju kutiju. U njoj je bila cijela njena buduća sahrana, sve što je godinama čuvala da bi otišla sa ovoga svijeta kako dolikuje. Ali preko puta, u susjednoj kući, bila je nečija sadašnjost, nečiji život koji bi mogao skliznuti u još dublju tamu. Nije dugo dvoumila. Izvadila je kutiju, polako razvila maramicu i brojala novčanice koje su mirisale na lavandu. Uzela je svaki dinar koji je imala.
Izašla je napolje ogrnuta samo tankim šalom i prišla Milanu. On je odmahnuo glavom, govoreći da nema pravo da uzme njen novac, da je to ono što ona čuva za posljednje dane. Ali Stana je bila sigurna u svoju odluku. Rekla mu je da je važnije da njegova djeca imaju svjetlo nego da ona ima raskošan ispraćaj. Njen glas bio je slab, ali čvrst, i dala mu je novac gotovo prisilivši ga da pođe za radnicima. Tako je struja ostala uključena.
Međutim, selo nije imalo razumijevanja. Umjesto zahvalnosti, dobila je ismijavanje. Žene su šaputale da je luda što je sve dala, da sada neće imati ni za sanduk, i da je sama kriva što će je sahraniti bez imena. Stana je čula te glasine i, iako su je boljele, nije žalila zbog učinjenog. Ipak, zima ju je lomila. Bez ušteđevine nije mogla kupiti drva niti dovoljno hrane. Dan po dan je slabjela.
Jednog ledenog januarskog dana, dok je ležala uvjerena da joj se bliži kraj, pred njenom kapijom se začula tutnjava velikog kamiona. Komšije su se okupile, radoznale da vide ko to dolazi kod “ludaste” žene. Iz kamiona su izašla četvorica radnika i počela da istovaruju stvari: novi šporet, krevet, frižider, drva, sve ono što joj je nedostajalo. Dvorište je odjednom izgledalo kao da pripada nekome ko živi mnogo bolje nego što je Stana ikada živjela.
- Zapanjena, izašla je na trem misleći da se radi o grešci. Ali radnici su je uvjerili da je sve naručeno baš za nju. Predali su joj veliku kovertu, a u njoj je bio ugovor sa najuglednijim pogrebnim preduzećem u gradu. Sve troškove sahrane, od sanduka do spomenika, neko je već unaprijed platio.
Kada je pitala ko je to učinio, radnik je objasnio da je jedan čovjek iz elektrodistribucije vidio njeno dobrotvorno djelo i prenio priču svom gazdi. Gazda je, dirnut time kako je dala svoju ušteđevinu da bi tuđa djeca imala svjetlo, odlučio da joj vrati ono što je izgubila – i mnogo više.
Komšije koje su je ismijavale sada su skretale pogled, posramljene. Milan je prišao i zagrlio je, ponavljajući kroz suze da ništa dobro nikada ne ostaje neviđeno. Te večeri, Stanina kuća bila je najtoplija i najsvjetlija u selu. Dočekala je još deset godina života, okružena toplinom koju je, zapravo, sama stvorila jednim jedinim činom nesebične dobrote.Starica je dala sve da pomogne komšiji, a na kraju je sudbina njoj uzvratila desetostruko. I tako je ostala živ primjer da čovjek koji daje — nikada ne osiromaši
