U današnjem članku vam pišemo na temu gubitka voljene osobe i pitanja koje se gotovo uvijek pojavi u tišini doma nakon sahrane. Ovo je razmišljanje o tome šta učiniti sa odjećom i ličnim stvarima pokojnika, napisano jednostavno, ljudski i s puno poštovanja.
Gubitak bliske osobe jedan je od najtežih trenutaka u životu, a tuga ne dolazi sama. Ona sa sobom nosi i praktična pitanja koja često bole jednako kao i sama praznina. Među njima je i ono koje mnogi izgovore tek u sebi: šta uraditi sa odjećom, obućom i sitnicama koje su pripadale onome koga više nema. Ti predmeti nisu obične stvari. Oni nose miris, dodir i uspomene, pa svaka odluka oko njih postaje emotivno opterećena.
U tradicionalnom shvatanju, posebno na Balkanu, odjeća pokojnika smatrala se nečim više od tkanine. Vjerovalo se da lični predmeti zadržavaju dio energije i prisustva osobe. Zbog toga su neke porodice ranije birale da garderobu spale ili unište, vjerujući da se time prekida veza sa ovim svijetom i duši omogućava mir. Takvi običaji nisu nastajali iz surovosti, već iz straha i poštovanja prema nepoznatom.
Posebno mjesto u narodnim vjerovanjima zauzima period od četrdeset dana nakon smrti. Smatralo se da duša tokom tog vremena boravi među živima, obilazi dom i bližnje. Zbog toga se savjetovalo da se stvari pokojnika ne diraju, ne premještaju i ne poklanjaju dok taj period ne prođe. Tišina u kući i netaknuta garderoba bili su način da se iskaže poštovanje i strpljenje.
- U nekim krajevima, odjeća bi bila pažljivo složena i ostavljena u posebnoj sobi, često uz svijeće i ikone. To nije bilo vezivanje za materijalno, već oblik sjećanja i molitve. Predmeti su služili kao most između prošlosti i sadašnjosti, između tuge i nade.
Danas se odnos prema stvarima pokojnika značajno promijenio. Savremeni život donio je drugačije razumijevanje tuge i procesa oproštaja. Sve više porodica odlučuje da garderobu i lične predmete pokloni onima kojima su potrebni. Taj čin se doživljava kao produžetak dobrote preminule osobe, kao tiha molitva pretočena u konkretno djelo. Poklanjanje postaje način da bol dobije smisao.
U tom kontekstu, mnogi pronalaze utjehu u saznanju da će nečija jakna grijati nekog drugog, da će cipele ponovo koračati, da će život ići dalje kroz dobra djela. Na taj način, uspomena ne nestaje, već se širi. Ljubav se ne zadržava u ormaru, već prelazi u ruke onih kojima je najpotrebnija.
Stav crkve prema ovom pitanju je jednostavan i nenametljiv. Ne postoje stroga pravila o tome šta se mora ili ne smije uraditi sa odjećom pokojnika. Najčešći savjet je da se stvari podijele siromašnima ili onima u potrebi, jer je to u skladu s hrišćanskim učenjem o ljubavi prema bližnjem. Naglasak se stavlja na molitvu, sjećanje i mir duše, a ne na materijalne predmete.
Ipak, emocionalna strana ove odluke ostaje najvažnija. Za mnoge porodice, suočavanje sa garderobom pokojnika jedan je od najtežih koraka u procesu tugovanja. Neki nisu spremni da se odmah oproste od tih stvari. Drugi biraju da zadrže nekoliko predmeta – košulju, šal, sat – kao lični znak sjećanja. To nije slabost, već prirodna potreba srca.
- Ne postoji jedinstven odgovor koji bi važio za sve. Svaka porodica ima pravo da tuguje na svoj način. Nekima mir donosi poštovanje tradicije i čekanje četrdeset dana. Drugima olakšanje dolazi kroz brzo darivanje i osjećaj da su učinili nešto dobro. Treći biraju kombinaciju – dio zadrže, dio poklone, dio jednostavno puste.
Važno je da odluka ne bude donesena pod pritiskom okoline ili nametnutih običaja, već iznutra, u skladu s vlastitim emocijama. Tuga nije trka, niti ima rok trajanja. Predmeti mogu čekati koliko god je potrebno.
Na kraju, suština ovog pitanja ne leži u odjeći, već u odnosu prema uspomeni. Kada se sve svede na najjednostavnije, ostaje istina da stvari prolaze, ali ljubav i sjećanje ostaju. Upravo kroz pažnju, poštovanje i iskrenu namjeru čuvamo i mir duše onih koji su otišli, ali i sopstveni mir
