U ratnom vihoru dječak koji je vuka doživljavao kao čovjeka, a čovjeka kao vuka prolazi kroz proces socijalizacije, da bi ga dočekala tragična sudbina. Godine 1988., u blizini tromeđe Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, grupa lovaca došla je do značajnog otkrića. Među čoporom vukova primijetili su dječaka koji je pokazao nevjerojatno vučje ponašanje. Ova mršava i ozlijeđena jedinka, plavičastog tena, pokazivala je životinjske sklonosti unatoč tome što je imala ljudski oblik.
- Identitet osobe odgovorne za dodjelu imena Haris Pućarica ostaje misterija, kao i njihova motivacija. Međutim, ovaj naizgled bezazlen čin imenovanja imao je duboke implikacije na njegov vjerski i nacionalni identitet. Kako se nadolazeći rat nazirao na horizontu, ova se odluka pokazala izuzetno opasnom. Dječak, koji je vuka vidio kao čovjeka, i čovjek na kojeg vuk nije djelovao, nisu imali kontrolu nad kasnijim događajima. Budući da je otkriven u zemlji koja nije ničija, Haris, koji je smatran “ničijim djetetom”, ostavio je vlasti u nedoumici što učiniti s njim. Na kraju je odveden u sklonište za djecu i adolescente u Beogradu, gdje je boravio do 1992. Misterij oko njegovog podrijetla i dalje je trajao, a nagađanja su varirala od toga da je odlutao u šumu do toga da su njegovi roditelji vjerovali da su ga pojele divlje životinje. Možda je bio rezultat prikrivene romanse, neželjeno dijete koje je mlada majka napustila u šumi.
Bez obzira na to, pitanje njegovog pravog porijekla do danas ostaje neodgovoreno. Haris je u domu za nezbrinutu djecu naišao na prihvaćanje od strane učitelja Dragana Rolovića, koji je promatrao i razumio dječakovo ponašanje. Dragan se prisjeća silne novosti koja ga je okruživala, s mnoštvom djece i velebnom građevinom. Ljudi su mu stalno govorili, iznosili razne stvari. U početku se borio da pronađe odmor, odlučujući spavati na nekonvencionalnim mjestima kao što su stolice, ispod stolova, pa čak i na vrhu stolova u dnevnoj sobi.
- Trebalo mu je neko vrijeme da se prilagodi i nauči spavati u pravom krevetu. Prvi susret s televizijom bio je spoj tragedije i komedije. Drhteći od straha, morali su ga izvlačiti ispod kreveta za noge. Njegov nedostatak higijenskih praksi bio je očit; nije imao razumijevanja za svrhu slavine, a pokazalo se izazovnim uputiti ga u njezinu uporabu, kao i educirati ga o postupcima kupanja i podrezivanja noktiju. Dugo je pružao otpor. Prema Rolovićevim riječima, Haris je bio jako vezan za svoj imetak i čuvao je sve, čak i četkicu za zube. Posebno su ga fascinirali klikeri i psi. Rolović se prisjeća kada im je u dvorište ušao rotvajler, a druga djeca su se razbježala, ali je Haris mirno prišao psu, razgovarao s njim i za ogrlicu ga odveo do Rolovićeve kancelarije. Rolovića je iznenadilo koliko je pas ostao pribran u Harisovom prisustvu.
Pred nama je stajao visoki lik, star oko 10 godina, iako je moguće da je imao 12. Nisam mogao a da se ne prisjetim nevjerojatne duljine njegovih ruku. Njegova kosa, nijanse između plave i svijetlosmeđe, nadopunjavala je njegove plave oči i svijetlu, blijedu kožu. Po dolasku bolovao je od kronične upale sinusa koja je uzrokovala neprestano curenje nosa. Rolović napominje da je Haris imao poseban način hodanja koji bi se mogao opisati kao pomalo nespretan, iako sam Haris nije nespretan ili tjelesno oštećen. Haris je bio lošeg zdravstvenog stanja, neuhranjen, a po tijelu je imao razne ogrebotine i rane.
- Osim toga, imao je poteškoća s govorom i hodanjem. Kasnije se otkrilo da Haris nikada nije naučio pravilno hodati u cipelama, ali je tu vještinu vremenom stekao. Djeca su ga, unatoč svemu, prigrlila i pružila mu pomoć na sve moguće načine. U početku je komunikacija s Harisom bila uspostavljena gestikulacijom, ali je vrlo brzo usvojio početni vokabular. Vidjelo nam se da je dijete dobro razumjelo stvari koje smo mu priopćili. To je poslužilo kao dokaz da je nekoć mogao komunicirati i komunicirati s drugima. Ostala su djeca odigrala značajnu ulogu u pomaganju da povrati svoje govorne sposobnosti. Uložili su mnogo truda i, na naše zaprepaštenje, uspostavili čvrstu vezu sa Harisom. Ne samo da su pazili na njega, već su ga učili raznim vještinama”, ponosno priča Dragan. “Unatoč tome što je bio okružen drugom djecom, Haris ih nikada nije provocirao niti ulazio u sukobe s njima.
Čak je imao i najboljeg prijatelja po imenu Žilet, koji je bio jedan od najsposobnijih i najpametnijih dječaka u ustanovi u to vrijeme. Iznenadila nas je njihova bliska povezanost, pogotovo s obzirom na Žiletovu sklonost manipulacijama i svađama. Žilet je naučio Harisa bitnim vještinama poput držanja olovke, pisanja, pranja zuba i kupanja. Često smo ih oboje nalazili mokre jer bi Žilet pomagao Harisu u kupanju. Harisa je duboko pogodio Džiletov odlazak od kuće. Našao se bez nekoga tko je tako intimno povezan s njim. Haris je imao posebno mjesto u srcima edukatora, posebno mene, budući da sam svjedočio njegovom izuzetnom rastu tokom vremena koje je proveo kod nas.
- Njegova sposobnost da se poveže s nama bila je očita, jer bi se oslanjao na naša ramena kada bismo sjedili pokraj njega, tražeći utjehu i brigu, kao i svako drugo dijete. Važno je napomenuti da mu takve ljubavi u našem narodu nikada nije nedostajalo, navodi Rolović u izvješću Poskok.info. Haris, koji je imao oko 17 godina, vraćen je upravo na mjesto gdje je otkriven 1992. godine. Usred ratnog kaosa, obukli su ga u uniformu i poslali u dubinu šume. Međutim, nikada se nije vratio. Postoje izvještaji koji upućuju na to da je umro zbog zalutalog projektila, iako ostaje neizvjesno je li to točno ili se jednostavno vratio u svoje mjesto stanovanja. U biti, prekinuo je svaku komunikaciju s drugima i nitko se nikada nije raspitivao gdje je. Film Vuka Ršumovića “Ničije dijete” nastao je inspiriran životom Harisa Pućarice.
