Sandra Bijelac, iskusna psihoonkologinja, objasnila je za “Stil” psihološke izazove s kojima se pojedinci moraju suočiti kako bi olakšali svoj put liječenja. Dijagnoza ozbiljne bolesti duboko utječe ne samo na pojedinca, već i na cijelu obitelj. Poteškoće koje proizlaze iz tako opasne dijagnoze su mnoge, zahtijevaju značajnu mentalnu snagu da se suoče s njima i hrabro krenu na put prema ozdravljenju.
- Slijedom toga, stručnjaci naglašavaju da je, iako je ključno odmah započeti s liječenjem primarne bolesti, imati odgovarajuću psihološku podršku jednako važno jer pomaže u procesu ozdravljenja. O ovoj značajnoj, ali često zanemarenoj temi nedavno smo razgovarali sa Sandrom Bijelac, psihoonkologom, psihoterapeutom i stručnjakom za socijalnu rehabilitaciju, koja je 30 godina provela na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije.
Naime, na naš upit o njezinoj poruci onkološkim pacijentima, istaknula je tri važna savjeta. Pojedinac se ne bi trebao povezivati sa svojom bolešću. Osoba kojoj je dijagnosticiran rak ili neka druga bolest uvijek se treba sjetiti svog identiteta i tko je bila prije dijagnoze. Prema riječima psihoonkologinje Sandre Bijelac u magazinu “Stil”, ključno je da se pojedinac ne definira svojom bolešću.
- Za osobu je ključno zadržati svoje različite društvene uloge; ostaju žena, majka, sestra i žena. Često su pojedinci skloni povezivati se samo sa svojom bolešću, zanemarujući svoje druge identitete i definirani kao pacijenti. 2. Upit: „Koje je moje trenutno stanje? Bitno je biti iskren prema sebi i prepoznati svoje granice. Odvojiti trenutak za razmišljanje o tome donose li nam naši postupci ispunjenje je korisno. Bitan aspekt za pojedince je razmišljanje o pitanju: “Kako mi ide?”.
Psihološki, onkološki bolesnici često prelaze vlastite granice. Skloni su pretjeranom društvenom i raznim drugim naporima, što ih zaokuplja i onemogućuje im da uzmu vremena da razmotre svoje osjećaje i ispunjavaju li ih njihove aktivnosti doista – dijeli za naš portal iskusna psihoterapeutkinja s bogatim iskustvom. 3. Značaj postojanja Temeljna ideja je da kada pojedinac otkrije svrhu svog života, to vodi do mnogih uvida koji pomažu olakšati putovanje prema iscjeljenju.
- Moraju izabrati između života ili predaje i razmisliti o pitanju: “Kakva je kvaliteta mog života?” Osjećaj blagostanja ukazuje na kvalitetan život, ali njegovo trajanje – traje li tri dana ili trideset tri godine – nije sigurno. Ne želimo količinu bez kvalitete. Trebaju razmišljati: “Kako želim živjeti? Koja je svrha mog života? Zašto sam ovdje?” Na primjer, biti majka ne definira smisao mog života, jer djeca odrastaju i na kraju odlaze.
Umjesto toga, moja svrha leži u mom radu u psihoonkologiji, gdje mogu pomagati i slušati druge. Stoga je otkrivanje vlastitog značenja od iznimne važnosti. „Koji je razlog zašto mi se to događa? Gotovo svatko tko je dobio tešku dijagnozu razmišljao je o ovom pitanju. Upit: “Zašto mi se to događa?” posebno se javlja u raspravama o bludu. Razloge koji stoje iza takvih pojava ne treba promatrati kroz leću krivnje, već kao stvar osobne odgovornosti.
- Kada se na bolest gleda kao na oblik kazne, ona predstavlja problem. Međutim, ako se bolest smatra odgovornošću, signalizirajući da se radi protiv vlastite dobrobiti, to nas potiče da razmislimo o tome kako napraviti potrebne prilagodbe. U početku primamo funkcionalna upozorenja — poput glavobolja ili želučanih problema — koja često zanemarujemo. Ovo zanemarivanje može dovesti do organskih oštećenja kada se pojave stvarne bolesti.
Prije nego dođemo do faze organskih simptoma, ključno je razmisliti o tome koje radnje mogu biti štetne u našim životima, što nam omogućuje da spriječimo bolest na organskoj razini. Ova perspektiva sažima odgovor na poznato pitanje: nastaje jer pojedinac nije u miru sam sa sobom, zaključila je psihoonkologinja Sandra Bijelac. Zabranjeno je preuzimanje bilo kojeg dijela ili cijelog teksta i/ili slika/videozapisa osim ako su izvor i autor ispravno navedeni i povezani, u skladu s uvjetima korištenja WMG-a i Zakonom o javnom informiranju i medijima.