Od davnina su ljudi razvijali običaje koje su poštovali u posebnim životnim trenucima. Ti rituali razlikuju se od kraja do kraja, a mnogi su se zadržali i do danas, naročito u selima gdje tradicija još uvijek ima veliku snagu.
Među najosjetljivijim i najpoštovanijim jesu običaji vezani uz smrt i pogreb, jer predstavljaju prelaz između ovozemaljskog i onostranog života.
- Bez obzira na razlike među kulturama, svi ovi običaji imaju jednu zajedničku nit – pokazuju poštovanje prema preminulom i naglašavaju važnost dostojanstvenog oproštaja. Nakon smrti člana porodice, bilo je uobičajeno da se kuća zavije u tišinu: prestajalo se sa slavljima, svadbama i igrankama. U mnogim mjestima bilo je preporučeno tražiti savjet od svećenika ili duhovnika, jer se vjerovalo da on najbolje poznaje pravila i način na koji treba ispratiti pokojnika.
Postoje brojna vjerovanja koja su stoljećima oblikovala odnos ljudi prema smrti. U nekim krajevima smatralo se da svi članovi porodice treba da ostanu budni dok bolesnik izdahne. To je proisticalo iz ideje da je smrt nalik snu i da postoji opasnost da bi duša preminulog mogla „povesti“ onoga ko bi zaspao. Ako bi pokojnik umro s otvorenim očima, vjerovalo se da će prva osoba koja to vidi ubrzo doživjeti istu sudbinu. Posebno je bilo rašireno uvjerenje da ako preminuli ima šibice u džepu, može se pretvoriti u vampira.
Iz takvih strahova nastale su prakse poput probadanja tijela iglom, čime se, prema vjerovanju, sprečavalo vraćanje mrtvog među žive. Takođe, kada bi neko umro, u kući su se prekrivala ogledala, jer se smatralo da se duh pokojnika može zadržati u njihovom odrazu. U okolini Valjeva postojao je običaj da se otvaraju vrata i prozori, a namještaj i posuđe okreću naopačke kako bi se olakšao prelaz duše na „drugu stranu“.
I voda je imala posebno značenje. Smatralo se da je voda kojom se pokojnik kupao „nečista“ i da može donijeti nesreću svakome čija kuća dođe u dodir s njom. Tijelo preminulog smatralo se prijetnjom ne samo ljudima već i prirodi, pa se pogrebne povorke nisu smjele kretati kroz polja, livade ili pokraj stoke. U nekim krajevima, pak, vjerovalo se da bolesti imaju demonsko porijeklo. Zbog toga bi se bolesnici dovodili pred sprovod, u nadi da će se bolest prenijeti na pokojnika.
- Postojalo je i uvjerenje da ljudi rođeni u istom mjesecu dijele istu sudbinu – ako jedan umre, drugi će ga ubrzo slijediti. Da bi se spriječilo takvo „povezivanje smrti“, izvodio se ritual iskupljenja. U okolini Zaječara, recimo, porodica i prijatelji bacali su grudve zemlje na grob, vjerujući da će taj čin osigurati sreću i zaštitu.
Sam trenutak smrti nazivao se smrtna postelja. Kada bi bolest jasno nagovijestila kraj, pozivao se svećenik da podijeli sakramente – ispovijed i bolesničko pomazanje. Vjerovalo se da tako duša lakše napušta tijelo, oslobođena grijeha i tereta. Bilo je važno da se bolesnik oprosti od svih svojih bližnjih. Na postelju bi pozivao one koje je možda povrijedio, a svaki bi mu pojedinac prilazio i tražio oprost. Ritual je bio duboko emotivan i simboličan: umirući bi rekao „Molim te za oproštenje, brate moj“, a sagovornik bi uz naklon i skidanje šešira odgovorio riječima pomirenja.
Kada bi došao trenutak da se duša odvoji, palila se svijeća. To je bio jedan od najvažnijih običaja. Svijeću je palio najbliži član porodice – sin za oca, kći za majku – uz riječi „Za mir duše“ i spominjanje imena preminulog. Ostali prisutni tiho su šaptali: „Neka mu Bog dušu prosti“. Svijeća je simbolizovala Kristovu svjetlost, putokaz za dušu na njenom putovanju. Smatralo se da je smrt bez svijeće strašna kazna i veliko prokletstvo, jer duša tada luta u tami.
Sve ove tradicije, koliko god se činile arhaičnim, imale su isti cilj – pokazati poštovanje, pružiti smirenje i osigurati da se preminuli dostojanstveno isprati. U njima se spajala strahovitost smrti sa željom za nadom, ljubavlju i vjerom da život ne prestaje, već samo prelazi u drugi oblik
