U duhu promicanja sklada između kultura i nacionalnosti, predstavljam opušteni članak za ovaj vikend. Vrijedi, međutim, napomenuti da je učestalost mješovitih brakova u našim krajevima u padu.
U predratno doba devedesetih duboka ljubav natjerala je Slobodana da se oženi muslimankom. U skladu s tadašnjim običajima izrazila je želju prijeći na pravoslavlje i crkveno se vjenčati, no on ju je od toga odvratio. Njihova kći nedavno je na društvenim mrežama podijelila priču njihove obitelji iz tog vremena. Ova ljubavna priča odvijala se početkom devedesetih u bosanskom Prnjavoru, gdje je i započela vatrena romansa između muslimanke Dženite i pravoslavca Slobodana.
- Izvanredna priča koja je ovdje predstavljena predstavlja još jedan dokaz goleme snage koju posjeduje ljubav, sile koja nadilazi granice i pobjeđuje sve prepreke na koje naiđe. Čak iu vrijeme kada su vjerske razlike predstavljale značajan izazov, slično kao i danas, nepokolebljiva ljubav između ovog para služila im je kao svjetlo vodilja. Godine 1990. Dženita iz Tuzle i Slobodan iz Prnjavora, dvoje mladih podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, učvrstili su svoju ljubav izmjenom zavjeta u tamošnjoj općini. Unatoč Dženitinu prijedlogu da se vjenčaju u crkvi i njezinoj spremnosti da prihvati novu vjeru radi ljubavi, Slobodan je, vođen vlastitom dubokom privrženošću, donio odluku da bez ikakvih promjena ispoštuje pravi identitet svoje supruge.
Nepokolebljiva sreća i dugovječnost braka ovog para može se pripisati upravo ovom razlogu. Slobodanov brat, ispunjen neizmjernim ponosom i na sebe i na brata, ističe da je njihova ljubav i dalje snažna kao što je bila u ranim danima. Važno je napomenuti da na nacionalnoj razini nikada nije bilo naznaka sukoba između njih dvojice.
Usred rata, obje strane obitelji Slobodana i njegove supruge možda su se bavile prozivkama, ali su ostale nevjerojatno pribrane. Njihova nepokolebljiva predanost raznolikoj zajednici predstavlja snažan primjer i izvor nadahnuća. Osvrćući se na prošlost, sljedeća generacija obitelji preispitala je cijeli narativ. Davne 1990. godine moji roditelji, Dženita i Slobodan, izmijenili su zavjete neposredno prije izbijanja sukoba, u vrijeme kada se mnogi ljudi još nisu čvrsto identificirali s određenom vjerom ili nacionalnošću, za razliku od današnje situacije.
Porijeklom iz Tuzle, moja majka je rođena u gradu, dok je moj otac porijeklom iz Prnjavora. Nakon njihove građanske zajednice, moja je majka predložila da sudjeluju u pravoslavnoj crkvenoj ceremoniji vjenčanja. Taj je izbor bio vođen duboko ukorijenjenom kulturnom tradicijom, prema kojoj dijete preuzima očevo prezime, nasljeđuje njegovu imovinu i potom prihvaća njegova vjerska uvjerenja. Iako se moja majka izjašnjava kao muslimanka, ona nikada nije bila gorljivi sljedbenik, tako da joj to nije bitno bilo da se radi o pravoslavlju ili islamu.
Iz njezine perspektive, nema razlike ili značaja između to dvoje, što ga čini beznačajnim. Nasuprot tome, moj otac mi nikada nije nametao neka posebna vjerska uvjerenja. Čak su i moji baka i djed s očeve strane dovodili u pitanje njegovu odluku da ne pristane kad se moja majka već dobrovoljno javila za obraćenje. Međutim, moj otac je dosljedno ostao pri svom stavu. Čvrsto je vjerovao da bi Jenita trebala prihvatiti svoj muslimanski identitet u njegovom sadašnjem stanju, a da ne doživi potpunu metamorfozu mijenjanjem imena i vjere, budući da moja majka nije pobožno religiozna.
Kao netko tko poštuje božanski autoritet koji vam je dodijelio ime Jenita i vaš muslimanski identitet, nikada se ne bih usudio promijeniti ili umanjiti tko ste. Ako bi naša ljubav posustala samo zbog vašeg identiteta, to bi ukazivalo na nedostatak otpornosti i snage u našem odnosu. Nisam posebno tražio Srpkinju; Cijenim iskrenu ljubav koja nadilazi kulturološke oznake. Zapravo, tvoje ime, Jenita, nosi zadivljujuću ljepotu koja duboko odjekuje sa mnom. Ti osjećaji su mi izraženi u brojnim prilikama, a oni nastavljaju održavati svoju ljubav do danas”, zaključila je.
