Zainab je odrasla u svijetu u kojem se mjerila samo vanjska ljepota. Njen život od prvog dana bio je obilježen kao prokletstvo, jer je bila slijepa. Za porodicu koja je iznad svega cijenila fizičku ljepotu, njezino rođenje značilo je sramotu. Umjesto radosti, roditelji su u njoj vidjeli ono što nikada nisu željeli – dijete koje se ne uklapa u njihove ideale. Postala je „ona stvar“, dijete koje se spominjalo s nelagodom i koje se izbjegavalo pokazivati drugima.
Njene dvije sestre bile su prava suprotnost. O njima se govorilo kao o oličenju ljepote – imale su oči koje blistaju poput zvijezda i vitka tijela koja su plijenila pažnju gdje god bi se pojavile. Mladići su ih obasipali pažnjom, željeli su biti u njihovom društvu, dok su za Zainab postojali samo pogledi puni sažaljenja i šapat pun prezira. Ljudi su se od nje okretali kao da nosi nešto što se ne smije vidjeti, nešto „nesavršeno“.
- Kada je imala samo pet godina, majka je iznenada preminula. Smrt je ostavila prazninu koju Zainab nikada nije mogla popuniti. Njen otac, nekada brižan i blag, postao je hladan, ogorčen i grub. Za njega, kćer koja nije mogla gledati svijet bila je teret, podsjetnik na sve ono što je izgubio. Zainab nije smjela sjediti za stolom kada bi porodica objedovala, a kada bi dolazili gosti, bila bi zaključana u sobu. Otac ju je često nazivao „stvar“ ili „sramota“. Za njega, ona jednostavno nije pripadala.
No, iako je bila lišena ljubavi, Zainab je pronašla utočište u knjigama. Brajevo pismo bilo je njen prozor u svijet. Svaka stranica koju bi dotakla bila je nova avantura, novi dokaz da postoje boje i svjetovi koje nije mogla vidjeti, ali ih je mogla osjetiti. Njena soba bila je skromna – stari jastuk, nekoliko knjiga – ali za nju je to bio univerzum. Dodir riječi donosio joj je mir, iako je u dubini duše znala da taj mir neće trajati.
Kada je napunila 21 godinu, njen otac je donio odluku koja joj je razorila srce. Ušao je u sobu i bez imalo suosjećanja rekao: „Sutra se udaješ.“ Riječi su odzvanjale poput groma. Pitala se za koga, ali nije imala pravo na odgovor. Otac je već sve odlučio. „Za prosjaka iz džamije“, dodao je hladno. „Ti si slijepa, on je siromašan. Savršeno ste jedno za drugo.“
Sljedećeg dana izvedena je na skromnu ceremoniju. Ljudi su šaptali iza njenih leđa: „Slijepa djevojka i prosjak.“ Rugali su se njenoj sudbini, a otac ju je gurnuo prema muškarcu kojeg nikada nije vidjela. „Sad je to tvoj problem“, bile su njegove posljednje riječi.
Njen novi muž zvao se Juša. Odveo ju je do male kolibe na rubu sela. Bio je tih, ali nježan. „Nije mnogo, ali ovdje ćeš biti sigurna“, rekao je. Njegov glas imao je toplinu kakvu Zainab nikada prije nije čula. U njegovom društvu počela je osjećati ono što je oduvijek tražila – suosjećanje, pažnju i ljubav.
- Živjeli su skromno, ali Juša joj je darovao nešto neprocjenjivo. Govorio joj je o svijetu – opisivao drveće, rijeke, ptice i cvijeće. Riječima je bojao slike koje Zainab nikada nije mogla vidjeti, ali ih je mogla osjetiti kroz njegove priče. Njegov glas postao je njen svjetionik u tami. Svako jutro ju je vodio do rijeke i učio je da udiše miris zemlje, da osluškuje ptice, da prepoznaje život kroz osjetila koja su joj preostala.
S vremenom, u njenom srcu rodila se ljubav. To nije bila samo zahvalnost; bila je to prava, duboka ljubav. Zainab je shvatila da je pronašla nekoga tko ju je vidio onakvu kakva jeste, iznutra, a ne kroz prizmu izgleda.
Ali, sudbina je još jednom testirala njenu snagu. Na pijaci je susrela svoju sestru Aminu, koja je obasula uvredama. „Slijepi pacove!“, povikala je, „još uvijek si s onim prosjakom?“ Zainab je samo tiho rekla: „Sretna sam.“ No, riječi njene sestre urezale su joj bol u srce.
Te večeri, potražila je istinu od Juše. On je kleknuo pred njom i priznao: „Nisam prosjak. Ja sam Emirov sin.“
Zainab je ostala bez riječi. Sve ono u što je vjerovala izokrenulo se u jednom trenutku. Shvatila je da njen otac nikada nije želio da ona zna istinu – da ju je namjerno sakrio od stvarnosti i od čovjeka koji je zapravo mogao biti ključ njene sudbine.
