Plazma keks je u regionu mnogo više od običnog zalogaja: to je ukus djetinjstva, brižno umotan u prepoznatljivi crveni omot koji priziva slike porodičnih kuhinja, školskih užina i brzih, slatkih predaha. Više saznajte u nastavku teksta…
Brend koji je nastao još krajem šezdesetih u Požarevcu postao je dio kolektivne memorije, a uz taj ukus i miris mnogi se sjećaju i lica koje je godinama krasilo pakovanje – djevojčice koju su od milja zvali Bambika. Upravo ta fotografija, jednostavna i iskrena, bila je svojevrsna karta za povratak u bezbrižne dane kada je sve mirisalo na mlijeko, keks i duga popodneva.
- Djevojčica s kutije, Aleksandra Nedošan iz Kikinde, u javnost je ušla krajem devedesetih, nakon pobjede na dječjem takmičenju koje je okupljalo mlade talente. Nedugo zatim, postala je zaštitno lice najpoznatijeg keksa na ovim prostorima. U to vrijeme bila je veoma mala, pa su foto-sesije i snimanja izgledali kao produžena igra, iako su iza kulisa postojali termini, rasvjeta i stroga pravila odraslog svijeta. Kompanija je voljela njegovati taj odnos: za rođendane i praznike stizali su paketi slatkiša, često podijeljeni i drugoj djeci, a slika nasmijane curice učvršćivala je ideju da je Plazma više od proizvoda – porodični ritual pretvoren u brend.
Kako su godine prolazile, Aleksandra je zadržala toplinu i znatiželju koja se vidi na starim fotografijama. Igrala je folklor, pjevala u grupi, pojavila se u nekoliko muzičkih spotova, a potom se okrenula studijama i struci, birajući put koji nema mnogo veze s kamerama – onaj prema primaljstvu i zdravstvenim znanostima. U međuvremenu je, kao i svi, mijenjala profile na društvenim mrežama, prezimena, interese; ipak, nadimak je ostao. Mnogi je i danas, iz čistog prisjećanja, zovu Bambika, kao da se iz te jedne riječi može izvući beskraj sitnih, dobrih uspomena.
Vrijeme je, naravno, učinilo svoje i na pakovanju i na trendovima. Brendovi se redizajniraju, lica dolaze i odlaze, a pažnja publike ide tamo gdje je nova priča. Oko 2006. godine, djevojčica s kutije ustupila je mjesto drugačijim rješenjima i kampanjama; to nije bila drama, nego prirodan ritam tržišta i komunikacije. Ono što je ostalo jeste tiha linija koja spaja generacije: keks koji i dalje stiže na stolove, mrvica nostalgije u svakom mlevenom sloju, i pomisao da je jedna djevojčica, svojom običnom prisutnošću, uspjela da bude zajednički imenitelj porodičnih rituala širom regiona.
- Priča o Bambiki zapravo je priča o tome kako se reklamno lice pretvara u kulturni znak. Pakovanje je postalo vremenska kapsula: kada ga pogledamo, ne tražimo informacije o kalorijama ni o akcijskim cijenama, već prizivamo osjećaj sigurnosti. To je snaga jednostavne, dobro odabrane slike. A za samu Aleksandru, odrastanje „pred publikom“ pretvorilo se u miran, odrasli život koji nije tražio reflektore. Nije postala simbol zato što je jurila slavu, nego zato što je njena fotografija bila savršeno podudaranje sa idejom topline koju je brend prodavao.
Plazma je nastala davne 1967. godine i gotovo šest decenija uživa status kućnog klasika. Sastavni je dio recepata za rođendanske torte, brzih međuobroka i „prve pomoći“ kada zatreba energija između školskih časova ili poslije posla. To trajanje ne počiva samo na reklami, već na navici: jednom kada porodica usvoji okus, on se prenosi na djecu, a potom na unuke. Zato i lik s kutije lako prelazi iz mode u sjećanje i postaje, na svoj način, ikonografija svakodnevice.
- Na marginama tog sjećanja, u izvornom tekstu se pojavljuje i jedan neobičan dodatak – mali esej o smokvama. Na prvi pogled nevezan za Plazmu, ali zapravo savršen za most između ukusa i priča koje traju. Smokve, plod stabla koje se od najranijih civilizacija smatra simbolom plodnosti i obilja, imaju putanju nalik na onu keksa u našim kućama: iz vrta i voćnjaka prelaze na trpeze, a potom u legende, pjesme i navike. Porijeklom su s Bliskog istoka i jugozapadne Azije, pratile su Egipat, Grčku i Rim, a spominju se i u svetim tekstovima različitih religija. U mnoštvu tradicija smokva znači znanje, život, duhovno prosvjetljenje; zato je i danas doživljavamo kao nešto više od slatkog voća.
