Subotnje jutro bilo je svježe i mirno dok je Majkl slagao stvari u kamionet. Njegova kćerka Emilija bila je uzbuđena, skačući oko njega i neprestano pričajući o zajedničkom vikendu koji su planirali provesti na jezeru.
Bio je to njihov mali ritual, vrijeme samo za njih dvoje. Na trijemu je stajala njegova supruga Laura, koja im je mahala i uz osmijeh slušala kako Majkl obećava da će se vratiti u nedjelju uveče. No, te večeri kamionet se nije pojavio u dvorištu, a Laurini pozivi završavali su samo na govornoj pošti. U danima koji su uslijedili započela je opsežna potraga, ali bez ikakvog rezultata. Nije bilo olupine čamca, niti tragova na vodi, ni ijednog znaka koji bi otkrio šta se dogodilo. Kao da su otac i kćerka nestali u vazduhu.
- Sedmice su se pretvorile u mjesece, a mjeseci u godine. Laurina kuća ostala je ista, kao smrznuta u vremenu. Emilijina soba čekala je svoju vlasnicu, a na zidovima su visjele slike iz sretnijih dana. Laura nije mogla da prestane razmišljati o tome gdje su i šta se dogodilo. Ta neizvjesnost bila je gora od same istine, jer nije imala odgovore, samo tišinu. Šest godina kasnije, dok je pregledala stare papire i račune, pronašla je dokument koji je promijenio sve. Bio je to račun za gorivo, požutio od vremena, a datum je odgovarao danu nestanka. Međutim, lokacija pumpe nije bila na putu ka jezeru, već na udaljenoj ruti koja nije imala nikakvog smisla.
Osjećaj je bio snažan i nije je napuštao. Laura je odlučila istražiti. Kontaktirala je vlasnika pumpe, starijeg čovjeka koji se i dalje sjećao tog dana. Potvrdio je da je vidio muškarca s djevojčicom. Rekao je da su izgledali kao da idu nekamo daleko, ne na kratko putovanje. Laura je tada osjetila bolnu strepnju – njen muž je svjesno skrenuo s puta i nikada nije namjeravao otići na jezero. Pitanje koje ju je mučilo bilo je: zašto joj nikada ništa nije rekao?
U potrazi za odgovorima angažovala je privatnog detektiva. Nekoliko sedmica kasnije, detektiv je pronašao svjedoka – ženu iz malog gradića blizu granice. Ona se sjećala Majkla i Emilije. Rekla je da su izgledali mirno, ali da je na ocu primijetila nešto uznemireno, kao da se skriva. Laura je odlučila otići lično. U tom gradiću šetala je ulicama, zaustavljala ljude, pokazivala fotografije. U maloj trgovini vlasnica je prepoznala djevojčicu. Ispričala je da ju je viđala s ocem, da su dolazili da kupe potrepštine i da su duže vrijeme živjeli u kamp-prikolici nedaleko odatle. To je bio trenutak kada je Laura shvatila da su živi, da su sve te godine bili sakriveni od nje.
- Detektiv je pratio trag do zabačenog kampa u šumi. Laura je otišla sama, srce joj je udaralo kao nikada ranije. Ugledala je prikolicu, stara i zapuštena vrata bila su odškrinuta. Unutra se čuo glas djevojke. U trenu je izletjela napolje – to je bila Emilija, sada već tinejdžerka, izrasla, ali prepoznatljiva. Njihovi pogledi su se sreli, a Lauri su klecnula koljena. Nedugo zatim pojavio se i Majkl. Bio je umoran, lice izbrazdano, ali oči su mu bile pune suza.
„Nisam mogao da ti kažem,“ promuklim glasom je izgovorio. „Bio sam u ozbiljnim problemima. Ljudi kojima sam dugovao novac prijetili su da će vas povrijediti. Morao sam da nestanem kako bih vas zaštitio.“ Laura je plakala, a osjećanja su joj bila podijeljena između bijesa i olakšanja. „Šest godina, Majkle! Šest!“ – kroz suze je viknula. On je tiho ponovio da mu je jedino bilo važno da Emilija bude sigurna.
U narednim sedmicama stvari su polako počele da se razjašnjavaju. Policija je potvrdila da prijetnje više ne postoje i da je opasnost prošla. Laura je, iako duboko povrijeđena, odlučila da oprosti, barem radi svoje kćerke. Emilija je ponovo krenula u školu, a Laura je svakodnevno posmatrala kako polako vraća osmijeh. Majkl je pokušavao da povrati povjerenje, a iako ništa nije moglo izbrisati izgubljene godine, ponovo su bili zajedno.
Na godišnjicu njihovog nestanka, Laura je zapalila svijeću. Ali ovoga puta plamen nije bio simbol tuge i neizvjesnosti, već znak zahvalnosti. Njena porodica bila je ponovo na okupu. Uprkos svim godinama bola i sumnje, uspela je da pronađe ono što je mislila da je zauvijek izgubljeno – svoju kćerku, muža i nadu.
