Sedmicu nakon što je moj muž iznenada preminuo, još uvijek sam bila u stanju nevjerice. Imao je tek 35 godina, pun života, planova i snova. Gubitak je došao naglo, kao udarac koji ne ostavlja prostora za pripremu. Dani su prolazili u magli, a ja sam pokušavala pronaći bilo kakav smisao u toj tišini koja me gušila.
- Jednog poslijepodneva, pretražujući njegove e-mailove, naišla sam na nešto neobično. Otkrila sam da je bio pretplaćen na neku čudnu “uslugu praćenja lokacije” već mjesecima. Nisam razumjela zašto bi mu to trebalo, ali znatiželja je bila jača od mene. Uspjela sam se prijaviti koristeći jednu od njegovih starih lozinki, ne očekujući ništa značajno.
No, ono što se pojavilo na ekranu gotovo mi je oduzelo dah. Preda mnom se prikazala mapa s njegovim kretanjem uživo—na mjestu ne tako dalekom od naše kuće. U prvom trenutku, srce mi je počelo udarati kao ludo. Um je vikao da to nije moguće, ali srce se borilo za tračak nade. Mogao bi biti živ, mogla bih ga pronaći, možda je sve bila neka strašna greška.
Drhtavim rukama uzela sam ključeve i sjela u auto. U sebi sam ponavljala da ću samo provjeriti, da neću ništa izgubiti ako se uvjerim vlastitim očima. Dok sam vozila, osjećala sam kako se u meni bore strah, nada i nevjerica. Nisam znala šta očekivati.
Tada se na ekranu pojavio novi šok. Odjednom se otvorio prozor za chat, a pored njega i fotografija mlade djevojke. Stigla je poruka s korisničkog imena koje nisam prepoznala: “Jesi li još tu? Šta da radimo dalje?” Dok sam zurila u riječi, stigao je i odgovor s profila mog muža. Bio je to selfie, ali lice koje sam gledala nije pripadalo njemu.
U tom trenutku osjetila sam kako mi se želudac steže, a tijelo postaje hladno. Shvatila sam istinu koja me pogodila snažnije nego išta prije: njegov račun je bio hakiran, a neko se koristio njegovim identitetom. Nije bilo čuda, nije bilo povratka, nije bilo mogućnosti da ga pronađem živog. Bio je mrtav, a moja kratkotrajna nada srušila se još dublje nego ranije.
- U meni se miješalo bezbroj emocija. S jedne strane, bilo je olakšanje – jer ta nelogična misao da bi on mogao biti živ bila je laž koju nisam mogla izdržati duže. S druge strane, bila sam suočena s još težim udarcem: neko se igrao njegovim uspomenama, njegovim tragom, njegovim imenom. Činilo mi se kao da mi je ukradeno i ono malo što mi je ostalo od njega.
Te večeri dugo sam sjedila u tišini, buljeći u ekran koji mi je pokazivao hladnu, digitalnu obmanu. Pitala sam se šta je gore—živjeti s nadom koja se svakog trenutka ruši, ili prihvatiti konačnu tamu gubitka. Moja tuga je dobila novu nijansu, postala je teža jer se ispreplela sa spoznajom da je i u smrti neko narušio njegovu privatnost, našu zajedničku intimu.
Taj trenutak me naučio surovoj lekciji: tehnologija može zavarati, može stvoriti iluziju života, ali stvarnost ostaje nepromijenjena. Nema profila, lokacije ili poruke koja će vratiti osobu koju volimo. Ostaje samo sjećanje, i snaga da nastavimo dalje, koliko god to izgledalo nemoguće
