Dok su novinari ulazili, Meho, vjerojatno najstariji Jugoslavenac, sjeo je na klupu ispred svog skromnog prebivališta. Radosno se prisjećajući prošlosti, počeo je iznositi svoja sjećanja na vrijeme kada je ovo selo brojalo svega šest kuća, a Teslić se dičio usamljenom kućom.
Po pozivu da doprinesem razvoju pruge Usora – Pribinić, zatekao sam se već u tridesetima. Bilo je 1884. godine kada je prugu prema Tesliću omeo mlin koji joj je zapriječio put, pa je bilo potrebno njeno uklanjanje. Preklinjao sam ih, strastveno ih potičući da ponovno razmotre rušenje mlina, budući da je služio kao vitalni izvor opskrbe zajednice. “Ova kuća, naše izvorište hrane, ne može se srušiti”, molila sam. Bez toga, glad bi opstala i mi bismo ostali bez pogona za mljevenje naših žitarica.
- Meho Hadžić rođen je 1848. godine u selu Oraš Planje. Imao je braću i sestre po imenu Mahmut, Muja, Ahma, Fehra i Reja, kao i sestru Fatimu. Međutim, svi su oni u međuvremenu otišli s ovoga svijeta. Sjećanja na Mehovog oca Arifa i majku Curu sada su ostala daleka. Njegova draga supruga Ajka, koja je napunila pedeset godina, otišla je s ovog svijeta sedamdeset godina prije pisanja ovog teksta. Zajedno su dobili sina Muharema, čiji je život tragično prekinut u nežnoj dvanaestoj godini zbog utapanja u rijeci Usori.
Obavljajući mnoštvo mukotrpnih poslova, uključujući poljoprivredu, sječu drva, a prvenstveno brigu o kozama, Meho Hadžić više od jednog stoljeća predano radi kao najamni radnik. Nažalost, zbog urođene abnormalnosti koja je rezultirala kraćom lijevom nogom, nije se mogao prijaviti u vojsku i oslonio se na štap za hodanje kao potporu. Kako bi održao svoje zdravlje, Meho se suzdržavao od pušenja i alkohola, pridržavajući se ishrane isključivo od kozjeg mlijeka, sira, kajmaka i kisele vode. Dok je čuvao koze na pašnjacima, često se prepuštao njihovom mlijeku, vjerujući da je to tajna njegove izuzetne dugovječnosti.
Nakon što je dosegao propisanu dob, naišao je na pojavu dodatnog niza zuba, ponavljajući prethodne račune. Važno je istaknuti iznimno zdravstveno stanje koje je koincidiralo s ovim događajem. Zubi su mu bili tolike veličine da je mogao bez napora podići dijete teško 30 kilograma koristeći samo svoju zubnu strukturu. Pojavila su se nagađanja o potencijalnim implikacijama za njegovu ukupnu dobrobit.
U priči iz davne prošlosti, publikacija je zabilježila priču o pojedincu koji se našao u potpunoj samoći, bez ikakvog društva. Srećom, Mehmed i Rukija Ćorić su mu iskazali dobročinstvo i prigrlili ga kao svog. Sagradili su mu skromno prebivalište i podarili mu dar znanja. Osigurali su mu hranu, odjeću, pa čak i drva za ogrjev. Za vrijeme snježnih večeri, Mehmed i Rukija bi ustajali ne jednom, nego dva puta, da zapale vatru i ugriju ga.
Nakon susreta s Mehom, novinari su zaključili da od njega zrači opipljiva aura radosti, kao da žudi za povratkom na zelene livade i radosno ganja koze.
Kako prenosi Index.hr, na spomeniku Mehe Hadžića navodno stoji natpis “1848.-1979.”, što znači da je navodno preminuo samo godinu dana nakon objave pojedinih tekstova. To sugerira izvanredan životni vijek od 132 godine. Zanimljivo je da se u određenom periodu njegov lik pojavio čak i na ambalaži brenda mineralne vode porijeklom iz Tešnja.
