U današnjem članku donosimo vam jednu zanimljivost,ljubav koja je prevazišla sve izazove.U nastavku vam donosimo ovu inspirativnu priču.
Prije više od dvadeset godina, Ružica iz Srbije započela je svoju životnu priču na neobičan način — tokom jednog letovanja u malom grčkom mjestu Stavros, upoznala je Harisa, lokalnog konobara. Njihov susret, iako naizgled slučajan, postao je temelj nečega mnogo većeg. U roku od samo šest dana, donijeli su impulsivnu odluku da se vjenčaju. Mnogi su sumnjali u njihovu naglu odluku, ali uprkos svemu, njihova veza je preživjela test vremena. Više od dvije decenije kasnije, Ružica i Haris su još uvijek zajedno, gradeći porodicu zasnovanu na ljubavi, povjerenju i snovima koje dijele.
- Nakon vjenčanja, odlučili su da svoj novi život započnu u Solunu, gdje su stvorili dom koji spaja dvije kulture — srpsku i grčku. Njihova djeca odrastala su u okruženju koje njeguje oba jezika, običaje i tradicije. U njihovom domu slavili su se i srpske slave i grčki praznici, stvarajući jedinstveni porodični identitet. Ružica naglašava da je ključ njihove povezanosti bio u svakodnevnim trenucima zajedništva, razumijevanju i upornosti da ostanu jedno uz drugo čak i kada nije bilo lako.
No, život im nije bio bez izazova. Najveći preokret došao je s rođenjem njihovog najmlađeg sina, Petrosa, koji se odmalena suočava s razvojnim poteškoćama. Ružica se sjeća trenutka kada su prvi put primijetili da nešto nije u redu. Sve što su planirali za budućnost odjednom je postalo neizvjesno. Umjesto da se predaju osjećaju bespomoćnosti, odlučili su da se bore. Suočili su se s nizom prepreka, od teške birokratije do svakodnevnog emocionalnog pritiska. Za Ružicu, to je bio trenutak kada je shvatila da snaga roditelja nije samo u ljubavi prema djetetu, već i u sposobnosti da zajedno izdrže i najteže dane.
Njihova borba nije bila laka. Iako Grčka nudi osnovne zdravstvene usluge za djecu s posebnim potrebama, većina tereta pada na porodicu. Svaki dan bio je nova borba — od zakazivanja terapija, vođenja dokumentacije, do suočavanja sa društvenim predrasudama. Ružica se često osjećala iscrpljeno i usamljeno, dok se Haris nosio s pritiscima na drugačiji način. Ona preuzima veći dio brige, dok on pokušava da zadrži optimizam. Uprkos razlikama, njihova zajednička snaga bila je ono što ih je održavalo.
Stručnjaci kažu da su parovi čija djeca imaju posebne potrebe često podložni emocionalnom udaljavanju zbog stresa. Ružica to dobro razumije. Nekad osjeća da se između nje i Harisa stvorio nevidljiv zid — ne zid ravnodušnosti, već zid umora, bola i tišine. Ipak, njihova ljubav nije nestala. Promijenila se. Više nema vremena za spontane izlaske ili sitnice koje su ranije činile njihovu svakodnevicu posebnom, ali postoji dublja povezanost. Uprkos svemu, svake subote odvoje vrijeme samo za sebe, bez djece, pokušavajući da obnove svoju emotivnu bliskost. To im pomaže da ostanu jaki kao par.
- Ružica vjeruje da je upravo to što su zajedno prošli i ono što ih drži. Njihova ljubav možda nije savršena, ali je čvrsta, stvarna i iskrena. Oni ne žive bajku, već stvarnost — punu izazova, ali i trenutaka nježnosti i ponosa. Porodica im je centar svijeta, i svaki dan se iznova trude da obezbijede bolji život za svoju djecu.
Njen glas danas nije samo glas jedne majke, već i glas mnogih žena koje se bore za svoju djecu, porodicu i sopstveni mir. U intervjuima često ističe da ne traži sažaljenje, već samo razumijevanje i prostor da bude ono što jeste — majka koja daje sve od sebe. Njena snaga ne dolazi iz glamura, već iz jednostavnosti života koji živi svaki dan.
Ružica nije samo partnerka, majka i borac, već i simbol nade i otpornosti. Kroz svoju priču osnažuje druge, podsjeća nas da ljubav i snaga dolaze u mnogim oblicima — ponekad u tišini, ponekad kroz borbu, ali uvijek kroz posvećenost porodici. Njena svakodnevica možda ne liči na idealizovane slike roditeljstva, ali upravo u toj stvarnosti leži njena autentična moć.
