U današnjem članku vam pišemo na temu neobičnih poklona koji se pojavljuju na svadbama i toga kako ponekad upravo oni postanu glavna tema dana. Pričamo o situaciji u kojoj je jedan poklon, sasvim neočekivan i pomalo komičan, izazvao i smijeh i čuđenje.
Sestra glavne junakinje ove priče udala se prije deset dana i sve je izgledalo kao iz najljepše priče. Svečanost prelijepa, atmosfera savršena, muzika odlična — sve je djelovalo kao da ništa ne može pokvariti utisak. Ali kao što to obično biva, i najljepše bajke imaju trenutke koji iznenade, pa čak i nasmiju. U ovom slučaju, takav trenutak donijela je svekrva mlade, žena koja je očigledno imala pomalo drugačiji pogled na to šta čini dobar svadbeni poklon.
Nakon svadbe, ponosno je prišla mladoj snahi i uručila joj svoj poklon, očekujući vjerovatno zahvalnost i oduševljenje. A unutra — ne nakit, ne nešto simbolično, ne predmet vrijednosti, već rokovnik. I to ne bilo kakav, nego rokovnik koji je godinama popunjavala svojim ličnim receptima. Svekrva ga je čuvala kao dragocjenu zbirku znanja i odlučila da baš to treba budućoj domaćici u porodici.
Mlada je ostala zatečena, a jednako i njena sestra, koja je sve to posmatrala sa strane. Zamislila je trenutak u kojem bi svekrva očekivala da mlada sada svakodnevno sprema ista jela koja je ona pravila decenijama. Kao da se novi zet ne može naviknuti na drugačiji ukus hrane ili da će budućoj snahi baš ti recepti biti ključ kućne harmonije. Ipak, poklon je prihvaćen uz osmijeh, onakav diplomatski, kakav se često koristi u trenucima kada čovjek ne zna tačno šta bi rekao.
- Kasnije, iz radoznalosti, sestre su odlučile da zajedno pregledaju taj čuveni rokovnik. I tu je tek nastao smeh. Na prvoj stranici — recept za palačinke. Ali ne klasičan recept, već onaj tipičan za starije generacije, gdje se mjere određuju prema „osećaju”. Pisalo je: jedna čaša mleka, dvije šolje brašna, malo ulja, prstohvat soli. Sestre su se gledale i smijale. „Prstohvat? A koji prst?” pitala se starija sestra. „A šolja? Ona mala ili ogromna?” Sve je bilo ispisano tako da recept može da uspije samo ako ga priprema osoba koja ga je pisala.
Listale su dalje, a situacija je postajala sve smješnija. Gotovo svaki recept imao je mjeru tipa „dodati malo ovoga”, „po potrebi onoga” ili „koliko upije”. Jedva da se moglo nazvati uputstvom. Sve je djelovalo kao da je zapisivano za nekoga ko već zna sve i ne treba mu objašnjenje, a ne za mladu koja se nikada ozbiljno nije bavila kuhanjem.
Ono što je još dodatno činilo situaciju komičnom jeste činjenica da mlada gotovo nikada nije kuhala. Nikada se nije morala snalaziti oko šporeta, niti je ikada imala potrebu da prži, peče ili mijesi. Bila je savremena, praktična, naviknuta da se hrani usput ili poručuje gotovu hranu. Kuhinja joj je služila više kao prostor za prolazak nego kao radionica za pripremu obroka. Njena sestra je znala da je mlada sposobna i pametna, ali da komplikovana jela poput punjenih paprika jednostavno nisu nešto što bi ona sama od sebe pripremila. Njene vještine bile su negdje sasvim drugo, ne u varjači.
Razmišljajući o poklonu, sestra je došla do komične, ali iskrene pomisli: da je taj rokovnik njoj uručen, vjerovatno bi završio direktno u peći. Ne iz zlobe, nego iz čiste praktičnosti — makar bi se pretvorio u nešto što stvarno može da posluži u domaćinstvu. Ali poštovala je što je svekrva u taj poklon uložila trud i uspomene, bez obzira na to koliko je taj poklon bio neobičan za mladinu generaciju.
Istovremeno, znala je da njena sestra neće dozvoliti da je ovakav poklon izbaci iz ravnoteže. Naprotiv, mlada je već pokazivala određenu dozu sportskog duha. Recepti su je nasmijali, ali je i odlučila da pokuša barem ponešto, možda iz zabave ili želje da pokaže svekrvi dobru volju. Možda će prvi pokušaji biti nespretni, možda će palačinke biti predebele, a supa preslana, ali nije se plašila da proba.
- Ipak, njena sestra je bila uvjerena da će mlada vrlo brzo dostići, pa čak i nadmašiti svekrvu — ne zato što ima iskustva, nego zato što ima želju da se snađe i nauči brzo. Neke stvari jednostavno dođu prirodno, a mlada je imala taj pristup koji joj je uvijek pomagao da se prilagodi novim stvarima.
Na kraju dana, priča o rokovniku postala je anegdota koju će godinama prepričavati uz smijeh. Svekrvin poklon bio je simpatičan podsjetnik na sudar generacija, na stare običaje koji se trude da pronađu mjesto u modernim brakovima. Možda recepti nisu bili najprecizniji i možda nisu bili ono što mlada očekuje, ali su nosili neku toplinu, onu starinsku namjeru da se domaćinstvo gradi kroz zajednički sto.
I dok sestre i dalje prelistavaju te neprecizne, simpatične recepte, obje se smiju činjenici da uprkos svemu — baš takvi trenuci donose posebnu draž. Jer u svakoj porodici, uz malo humora, sve se lakše prebrodi. A mlada će, kako vjeruje njena sestra, vrlo brzo pokazati da se i najčudniji pokloni mogu pretvoriti u dobro iskustvo
