Mnogi roditelji nesvjesno prave greške u pristupu svom djetetu, misleći da će određene metode pomoći da ga vaspitaju na pravi način.Važno je postaviti granice u odnosu između roditelja i djeteta.
Mnogi roditelji nesvjesno griješe u načinu na koji se ophode prema svojoj djeci. Iako dijete ponekad može djelovati zrelo i pokazati ponašanja koja podsjećaju na odrasle, važno je shvatiti da ono i dalje nije dovoljno razvijeno da bi razumjelo suptilne poruke ili neizrečene signale koje odrasli šalju.
- Djeca svakodnevno prave nestašluke i izazivaju situacije koje roditelje mogu iznervirati, ali upravo je reakcija odraslih u tim trenucima presudna za njihov dalji razvoj. Ne treba zaboraviti jedno važno pravilo: ignorisanjem se dijete ne vaspitava.
Ono što možda može funkcionisati u odnosima među odraslima, gdje ignorisanje ponekad djeluje kao signal za povlačenje ili kaznu zbog grešaka, kod djece ima potpuno drugačiji efekat. Mališani ovo ponašanje često tumače kao tiho povlačenje ljubavi – baš u onim trenucima kada im je prisutnost roditelja najpotrebnija.
- Naravno, granice u odnosu roditelj – dijete su važne, ali tišina i odbacivanje nikada ne smiju biti metode odgoja. Kada odrasla osoba okrene glavu od svog djeteta, ono uči opasnu lekciju: da mora da se dokazuje i bude “savršeno” kako bi zaslužilo ljubav.
Zamislimo situaciju: dječak od šest godina slučajno prospe supu. Njegov otac reaguje burno – vikne na njega, a zatim zaćuti, gledajući kroz njega kao da ga nema. Dječak pokušava da mu priđe, ali otac ostaje tih, nedostupan i ljut. U glavi djeteta tada se javlja misao: “Vrijedim samo kad sam dobar. Možda je najbolje da se povučem i postanem nevidljiv.”
Ovakvo ponašanje odraslih šalje poruku koja može da se ureže duboko u djetetovu svijest i da ga prati i kasnije kroz život. Dijete počinje da vjeruje da je kriv, čak i kada nije učinilo ništa strašno.
Da bi se to spriječilo, roditelj treba da pokaže da je prisutan i kada dijete pogriješi. U opisanoj situaciji mnogo zdravija reakcija bi bila da mu kaže: “Hajde da zajedno obrišemo supu.” Na ovaj način roditelj kritikuje ponašanje, a ne dijete, i daje mu do znanja da je tu uz njega bez obzira na greške. Tako dijete uči da ljubav nije uslovljena savršenstvom i da ga roditelj vidi i podržava čak i kada mu postavlja granice.
Slične situacije dešavaju se i među braćom i sestrama. Sukobi, rasprave i tuče nisu rijetkost, ali reakcija roditelja i ovdje ima ogromnu ulogu. Na primjer, djevojčica od četiri godine udari brata. Majka je izgrdi, okrene se i ode, ignorišući njene pozive. U tom trenutku, djevojčica osjeća da ljubav prestaje onog momenta kada pogriješi. U njenoj podsvijesti se razvija uvjerenje da mora da zasluži ljubav kako bi bila viđena i važna u svojoj porodici.
Ispravnija reakcija bi bila da majka smiri situaciju postavljanjem granica: “Ne želim da udaraš brata. Hajde da sjednemo da se oboje smirite.” Na ovaj način dijete uči da ima priliku da popravi grešku i da nije manje vrijedno čak ni kada pogriješi. Ono shvata da roditelj ostaje uz njega i u teškim trenucima.
Za dijete, naročito u ranim godinama, najvažnije je da nauči da ljubav liječi, a da tišina i ignorisanje mogu duboko ranjavati. Kada roditelj odabere prisutnost i razumijevanje umjesto povlačenja, pomaže svom djetetu da izgradi zdrav osjećaj vlastite vrijednosti i sigurnosti.
Jer djeci ne trebaju savršeni roditelji, već oni koji ostaju tu – čak i kada je teško.
