Prije nekoliko godina, iznijela sam ideju roditeljima da bih voljela preurediti sprat porodične kuće kako bih imala svoj prostor kada dođem iz inostranstva, jer živim i radim u Sloveniji. Umjesto razumijevanja, naišla sam na šokantnu reakciju – umjesto podrške, uslijedili su oštri napadi, posebno od strane mog brata. Nisu željeli ni da saslušaju moje razloge, već su odmah zaključili da nije primjereno da kao žena razmišljam o prostoru u kući svojih roditelja. Govorili su da je “normalno” da se, kada se udala, žena preseli kod muža, jer je to, po njihovom mišljenju, jedini ispravan put.
Shvativši da moj prvobitni prijedlog nailazi na zid, pokušala sam pronaći kompromis. Predložila sam da zajednički nadogradimo još jedan sprat na kući, kako bismo oboje imali svoj prostor – i brat i ja. Ipak, i taj pokušaj je naišao na još veći otpor i vrijeđanja. Riječi koje su tada upućene prema meni bile su toliko teške da se i danas teško nosim s njima. Uvredljive opaske, ponižavanje i jasno pokazivanje da nisam dobrodošla kao ravnopravan član porodice, ostavile su dubok trag. Brat je tada otvoreno rekao da cijela kuća pripada isključivo njemu, kao da ja nisam isto dijete svojih roditelja.
- Nakon tog razgovora, koji se desio 2022. godine, odlučila sam da prekinem kontakt s njima. Ne zato što sam ogorčena, već zato što više nisam željela biti izložena takvom tretmanu i takvoj nepravdi. Kada te tvoja porodica gleda kao uljeza, a ne kao sestru i kćerku, dolaziš do tačke kada moraš sam sebe zaštititi.
Ironično, sve se moglo riješiti dogovorom. Imali smo priliku da zajednički stvorimo prostor za oboje – i brat i ja bismo imali gdje da boravimo kada smo u domovini. Mogli smo pokazati solidarnost, razumijevanje i zajedništvo. Ali brat je želio sve isključivo za sebe. Nije želio dijeliti, nije želio razgovarati, samo je želio vlasništvo bez obzira na sve. Kao da moj život, moj rad, moj trud i moja osjećanja nisu ni postojali.
S vremenom sam nastavila dalje. Fokusirala sam se na svoj život u Sloveniji. Počela sam štedjeti s namjerom da sebi jednog dana kupim zemljište i napravim kuću, jer sam shvatila da nemam gdje da se vratim, niti da me iko tamo čeka. I dok sam ja gradila svoj put tišinom i radom, brat je odlučio uzeti kredit kako bi opremio kuću za sebe. Ispostavilo se da mu to nije bila najmudrija odluka – nedugo zatim je ostao bez posla, jer su ga proglasili tehnološkim viškom.
I u tom trenutku, kada su mu se problemi nagomilali, sjetili su se mene. Odjednom sam postala važna. Poslali su mi poruku i tražili da im pošaljem 4000 eura iz Slovenije, kako bi izmirili dug prema banci. Osoba koja je prije nekoliko mjeseci tvrdila da nemam pravo ni na jedan zid te kuće, sada me moli da finansijski podržim nešto što nije ni moje, niti sam ikada bila uključena u donošenje odluka o tome.
Odgovor je bio jasan. Neću poslati ništa. Ne iz osvete, već zato što sam naučila vrijednost samopoštovanja. Nisam dužna rješavati tuđe greške, naročito one koje su nastale isključivanjem i omalovažavanjem. Neću ulagati u nešto što me nikada nije uključivalo, a kamoli poštovalo.
Danas imam svoj mir. Uspjela sam kupiti plac i u procesu sam planiranja vlastite kuće. Sve što sam stekla, stekla sam sama, bez ičije pomoći. I ne želim da taj trud bude potcijenjen očekivanjem da sada, kad je voda došla do grla, budem ta koja treba izvući sve iz problema. Imaju sina, neka se snalaze kako znaju. Moja savjest je mirna, jer nisam učinila ništa loše. Samo sam tražila ono što mi s pravom pripada, i kada mi to nije omogućeno – okrenula sam se svom životu i svojoj budućnosti.