U današnjem članku vam pišemo na temu čovjeka koji je cijeli život tražio mir, a često nailazio na nemir. Ovo je priča ispričana jednostavno i iskreno, onako kako bi je ispričao neko ko je mnogo dao, a malo dobio zauzvrat.
Mujo iz Živinica ženio se četiri puta i svaki put je ulazio u brak s istom nadom – da je to posljednji put, da je napokon pronašao ženu s kojom će u slozi dočekati starost. Vjerovao je u brak, u zajedništvo, u to da se dvoje ljudi može naći na sredini puta i tamo ostati. Ali život mu je uporno pokazivao da se neke želje ne ispune onako kako ih čovjek zamisli.
On ne govori s gorčinom, niti traži krivce. Njegov glas je tih, pogled često spušten, kao kod čovjeka koji je prošao mnogo i više nema potrebu da se opravdava. Kaže da nije imao sreće u ljubavi, ali iza te rečenice krije se čitav niz pokušaja, nadanja i razočaranja. Svaki brak ostavio je trag, kao rez koji s vremenom ne boli manje, nego se samo nauči nositi.
Prvi brak sklopio je mlad. Sve je tada djelovalo moguće i lako. Ipak, zajednički život brzo je pokazao da se ne razumiju. Sitnice su prerastale u rasprave, a razgovori su često završavali u tišini. Nisu govorili istim jezikom, iako su živjeli pod istim krovom. U tom braku dobili su kćerku, što je u njemu probudilo veliku radost i nadu da će dijete zbližiti porodicu. Međutim, desilo se suprotno. Umjesto smirenja, došlo je još više napetosti. Na kraju je njegova majka preuzela brigu o djetetu, a supruga se vratila svojoj kući. Mujo je ostao s osjećajem praznine i spoznajom da se neke stvari ne mogu zadržati silom.
- Drugi brak trajao je najduže i ostavio najdublji ožiljak. Sa tom ženom proveo je devetnaest godina, vjerujući da je to konačno ono pravo. Zajedno su otišli u Njemačku, radeći i gradeći život daleko od kuće. Imali su djecu, planove i svakodnevicu koja je spolja izgledala stabilno. Ali ispod površine, stvari su se lomile. Ona se zaljubila u drugog muškarca i predložila život kakav Mujo nije mogao prihvatiti. Za njega je ljubav značila jedno, a ne dijeljenje onoga što je smatrao svetim. Najteži trenutak bio je rastanak s djecom, koja su odlučila da ostanu s majkom. Vratio se u Bosnu sam, noseći bol koju riječi teško opisuju.
Treći brak bio je kratak, ali iscrpljujući. Trajao je svega dva mjeseca. Ubrzo je shvatio da žena s kojom je ušao u brak nosi svoje unutrašnje borbe. Tajni lijekovi, nestabilnost i želja za drugim odnosima učinili su da se osjeti potpuno slomljeno. U tom trenutku imao je osjećaj da mu sudbina stalno ponavlja istu lekciju, bez objašnjenja.
Četvrti brak trajao je najduže. Dvadeset pet godina zajedničkog života, dvoje djece i nada da je ovaj put kraj lutanjima. Ipak, čak i nakon tolikih godina, Mujo ne govori s potpunom sigurnošću. Ne iz nepoštovanja, već iz iskustva. Naučio je da ne obećava sebi ono što život možda neće ispuniti. Navikao se da bude oprezan sa snovima.
- Danas ima petoro djece i petoro unuka. Kada o njima govori, u glasu mu se osjeti toplina i ponos. Kaže da mu je Bog dao porodicu, ali i iskušenja kroz koja je morao učiti. Njegov život nije priča o čovjeku koji je tražio previše, već o onome koji je stalno vjerovao da se vrijedi truditi.
I pored svega, u njemu još postoji nada. Mala, tiha, ali uporna. Nada da negdje postoji mir koji je cijelog života tražio. Možda ne savršen, ali dovoljno tih da se u njemu može odmoriti duša. Njegova priča ne nudi velike pouke, ali nosi jednu jednostavnu istinu – da se čovjek može mnogo puta razočarati, a da ipak ne prestane vjerovati u mogućnost da jednom bude bolje.
Mujo iz Živinica ostaje simbol istrajnosti. Čovjek koji je padao, ustajao, gubio i ponovo pokušavao. Njegov život pokazuje da ljubav nije uvijek nagrada, ali da nada, čak i nakon svega, može ostati živa
