U današnjem članku vam pišemo na temu povratka, nade i najdubljeg ljudskog osjećaja želje da se ponovno zagrli porodica. Ovo je priča o ocu koji je tri godine živio samo od jedne misli da će jednog dana čuti kako ga njegova mala djevojčica ponovo zove tata.
Za ovog oca, to nije bio samo povratak kući, to je bio povratak svojoj duši. Kroz teške i izazovne godine, misao o ponovnom susretu sa suprugom i kćeri bila je njegova pokretačka snaga. Svaki dan, u vojarni, daleko od svog doma, zamišljao je taj trenutak: da čuje svoju djevojčicu kako ga zove svojim imenom, kako mu trči u zagrljaj. To je bila jedina želja koja ga je održavala budnim, koja ga je tješila i motivirala kada bi dani postajali dugi i teški.
Njegova kći tada je imala samo dvije godine kada je otišao. Dok je odrastala, bila je okružena fotografijama svog oca, pričama koje joj je mama pričala, ali nije imala stvarnog oca pored sebe, nije imala njegov zagrljaj. Iako su se riječi s ljubavlju prenosile, on je znao da ništa ne može zamijeniti pravi povratak, da ništa ne može popuniti prazninu koju su ostavile tri godine razdvojenosti.
Na njegovom stolu, iznad kreveta, visile su slike njegove kćeri. One su bile svjetionik koji mu je pokazivao put, podsjećajući ga na sve razloge zašto je morao ići, ali i na ono što je najvažnije — povratak kući.
Svako pismo koje je slao svojoj supruzi završavalo je istim riječima, uvijek iznova ponavljajući istu molbu: “Reci našoj kćeri da je volim. I reci joj da ću se vratiti.” Neki suborci zadirkivali su ga zbog njegove nježnosti i emotivnosti, ali on nije mario. Znao je da njegova snaga nije u uniformi koju nosi, već u ljubavi koju nosi u srcu.
- I tako je prošlo tri godine, a trenutak koji je čekao — trenutak povratka — napokon je stigao. Peron na željezničkoj stanici bio je prepun ljudi, ali za njega, nije bilo nikoga osim njegove žene i kćeri. Supruga je stajala sa strane, držeći za ruku svoju malu djevojčicu u šarenoj haljini. Iako su svi oko njega slavili povratak, on nije imao hrabrosti da pogleda prema njima. Srce mu je bilo ispunjeno tolikim očekivanjima da je, gotovo, strahovao da bi mogao izgubiti trenutak, da bi mogao izgubit onaj zagrljaj koji je čekao tri godine.
Vlak je zakočio, vrata su se otvorila i on je izašao. Srce mu je kucalo tako snažno da su mu koraci drhtali. Tada je njegov pogled sreo njezine oči. Djevojčica se ukočila. Gledala ga je kao u čudo koje je pomalo bojala dotaknuti. Taj trenutak je trajao kao vječnost. A onda, iznenada, ona je potrčala prema njemu, svom snagom svojih malih nogu. On je pao na koljena, otvorio ruke, a suzama nije mogao sakriti osjećaje. “Moja djevojčica…” prošaptavao je dok ju je grlio.
Tada, najljepši trenutak u njegovom životu, njegova kćerka je zavrištala: “Tata!” To nije bila samo riječ, to je bio krik iz njenog srca. Ta dva slova razbila su sve njegove oklopne slojeve. Bio je to trenutak veći od svega što je mogao zamisliti, jer su te dvije riječi probile sve zidove vremena, udaljenosti i strahova.
- Dok su se njegovoj djevojčici oči punile suzama, ona je prošaptala još nešto što je sve zaledilo i istovremeno otopilo svaki teret koji je nosio: “Tata… znala sam da ćeš se vratiti. Čekala sam te svaki dan.” Te riječi, šapnute iz njezinih usana, izbrisale su svu nesigurnost, sve sumnje koje je on nosio s njim. Bezuvjetna ljubav djeteta, to nevjerojatno povjerenje, nije imalo nikakvih prepreka. Vezano srcem, ni udaljenost, ni vrijeme nisu mogli utjecati na njih.
U tom trenutku, na peronu koji je bio prepun ljudi, zavladala je tišina. Ispod tih emocija, moglo se osjetiti kako su svi promatrači svjesni nečega što je snažno, nečega što je istinski važno. Taj zagrljaj, taj “tata”, taj šapat nade, postali su podsjetnik na ono što je zaista važno u životu: ljubav, vjeru i povratak kući.
Njegov povratak nije bio samo fizički, bio je to povratak njegovoj porodici, svom domu, njegovoj duši. Taj trenutak je bio potvrda da ništa, baš ništa, ne može prekinuti vezu između oca i djeteta, jer ljubav između njih ne poznaje granice
