U današnjem članku donosimo vam priču para koji je imao iza sebe gubitke,nekoliko puta gubili su bebe prije rođenja.Za svaki par to je strašna tragedija koja ostavlja veliki trag.
Moja žena ima 35 godina, ja sam nešto stariji – 37. Naša prošlost obilježena je velikim gubicima: nekoliko puta smo izgubili bebe prije nego što su došle na svijet. Te tragedije ostavile su na nas duboke ožiljke, pa je svaka nova trudnoća donosila i ogromnu nadu i ogroman strah. Ova sada bila je posebno važna. Svaki dan trudnoće osjećao sam kao hod po tankoj žici između sreće i panike.
- Sve se odvilo u trenutku kada sam najmanje očekivao. Moja žena je počela da osjeća bolove i porod je krenuo dok sam ja bio na poslu. Nažalost, vrijeme za mene nije moglo biti gore. Tog dana kolegičina kćerka je iznenada ozbiljno oboljela i morao sam preuzeti odgovornost u kancelariji. Osjećao sam da ne smijem da je ostavim samu. Dok sam razmišljao o svojoj ženi, u meni je postojalo i uvjerenje da je biti pouzdan kolega također obaveza. Tako sam ostao na poslu, ne shvatajući da će me ta odluka koštati najvažnijeg trenutka mog života.
Moja žena je, bez mene, prošla kroz porod. Rodila je sama, satima čekajući, dok sam ja bio odsutan. Kada sam konačno mogao krenuti prema bolnici, nazvala me putem video-poziva. Slika koja me dočekala bila je gorko-slatka: ona je u naručju držala našu tek rođenu bebu, a iz njenih očiju tekle su suze. Ipak, to nisu bile suze od radosti. Pored nje je sjedio moj brat blizanac, Alan.
Alan i ja smo oduvijek imali odnos obojen takmičenjem. Još od školskih dana pa sve kroz sport, poslovni svijet i čak porodične situacije, uvijek je postojala neka vrsta rivalstva. On je oduvijek bio onaj emotivniji, osoba koja zna kako da se poveže s ljudima, dok sam ja bio taj koji se okretao obavezama, disciplini i poslu. Dok sam ja vjerovao da se vrijednost pokazuje kroz odgovornost i trud, on je bio vičan pokazivanju osjećanja i bliskosti.
U tom pozivu, moja žena je izgovorila rečenice koje su mi se urezale u pamćenje i koje vjerovatno nikada neću zaboraviti. Rekla mi je da je upravo njega zamolila da prvi uzme naše dijete u naručje. Tada je dodala nešto što me potpuno slomilo: „Kad bih ponovo birala, radije bih bila s njim. On izgleda isto kao ti, ali razlika u načinu na koji se odnosi prema porodici je ogromna.“
Te riječi su me pogodile snažnije nego bilo šta ranije. Osjećao sam da mi srce puca. Cijelo vrijeme sam bio ubijeđen da radim pravu stvar – da ne iznevjerim kolegicu koja se našla u hitnoj situaciji. U mom svijetu, to je značilo biti pouzdan i odgovoran. Ali dok sam sjedio za radnim stolom, moj brat je držao u naručju moje novorođenče. On je proživio trenutak koji sam ja sanjao čitav život, a koji se nikada više neće ponoviti.
- Te noći, dok sam sjedio sam u bolničkom hodniku, shvatio sam da sam izgubio nešto neprocjenjivo. Nisam bio tamo da podržim ženu koja je prošla kroz jedan od najtežih trenutaka svoga života. Nisam bio tamo da dočekam naše dijete. Umjesto mene, bio je Alan, vječiti rival koji je sada imao uspomenu koju ja nikada neću moći izbrisati.
Moja žena mi danas ne može oprostiti. Njena bol i ljutnja miješaju se s tugom koju nosi zbog prošlih gubitaka, a sada i zbog mog odsustva. Ona smatra da sam trebao sve ostaviti i odmah potrčati k njoj. Ja, s druge strane, i dalje pokušavam pronaći opravdanje u svojoj odluci – da nisam želio ostaviti kolegicu samu u teškoj situaciji. Ali duboko u sebi znam da se porod i rođenje vlastitog djeteta stavljaju ispred svega.
Sada, dok o ovome razmišljam, pitam se jesam li zaista krivac. Jesam li loš muž i otac zato što sam mislio da radim odgovornu stvar? Ili sam samo čovjek koji je napravio pogrešan izbor u pogrešno vrijeme? Da li zaslužujem ovakve riječi od žene koja mi je najvažnija na svijetu?
Naš odnos je sada pun šutnje. Hodamo po kući kao dva stranca, svako u svojoj tišini, držeći ljutnju i povrijeđenost u grudima. Ona me gleda kao nekoga ko ju je iznevjerio u najbitnijem trenutku, a ja nju gledam s mješavinom kajanja i bola, jer znam da nisam bio tamo gdje sam trebao biti.
I dok pokušavam pronaći način da ispravim ono što je već prošlo, u meni raste osjećaj da sam izgubio mnogo više od jednog trenutka. Izgubio sam dio povjerenja, dio bliskosti, i možda priliku da budem junak u očima žene koja mi je poklonila najveći dar – naše dijete
