U današnjem članku vam pišemo o jednoj dirljivoj priči koja pokazuje da se dobrota ponekad vrati upravo onda kada nam je najpotrebnija. Želim podijeliti ovaj događaj jer je dokaz da ono što činimo iz srca nikada ne nestaje samo čeka svoj trenutak da se vrati.
Te zime Sarajevo je bilo okovano hladnoćom kakvu grad odavno nije osjetio. Mraz je prekrivao ulice, a ledeni vjetar ulazio pod kapute kao da želi provjeriti granice svakog čovjeka. Uz stari zid, na prometnoj ulici, sjedila je nana Fata, sklupčana u debelu jaknu koja je s godinama izgubila svoju toplinu. Ispred sebe imala je tri para vunenih čarapa — svaki ručno ispleten, svaki sačuvan iz truda njezinih starih, umornih ruku.
Za nju su ti parovi značili više od zarade. Bili su njena nada da će prikupiti dovoljno novca za malo drva, taman koliko da preživi još jednu hladnu noć u svojoj maloj kući na brdu. Imala je 75 godina, a kuća je bila starija od nje — puna pukotina kroz koje je hladnoća lakše ulazila nego toplina izlazila.
Prolaznici su žurili pokraj nje, svako u svom svijetu. Malo ko je uopće primijetio staricu koja je tihim, umornim glasom nudila svoju malu zimsku robu. Sati su prolazili, a Fata je osjećala kako joj se umor spušta niz ramena, sve do stopala. San joj je dolazio u talasima — opasan san, jer na takvoj hladnoći mogao je biti koban.
- A onda, tiho kao da je došao iz neke druge stvarnosti, na rubu ulice zaustavila se crna limuzina. Vrata su se otvorila i iz nje je izašao čovjek u tamnom kaputu, elegantan, uredan i naizgled potpuno izvan njenog svijeta. Fata se uplašila misleći da će je zamoliti da se skloni. Počela je skupljati čarape, drhtavim rukama pokušavajući ustati.
Ali muškarac se spustio na koljeno ispred nje i uhvatio je nježno za ruku.
„Neno, ne plašite se. Ne želim da odete. Prepoznajete li me?“
Fata je podigla pogled, zbunjena. To lice nije mogla povezati ni s kim iz svoje prošlosti. A onda je on izgovorio svoje staro ime — Edo. I u trenu kroz nju je prostrujala toplina koja je probila ledeni zrak oko njih. Sjetila se dječaka kojeg je davno pronašla na kiši, ranih ratnih godina, bosog, promrzlog, izgubljenog. Dječaka kojeg je sklonila u svoju šupu, umotala u tanku dekicu i podijelila s njim kruh koji je jedva imala.
Ispred nje sada nije stajao dječak, nego odrastao čovjek — Edin, uspješan, snažan, ali s istim onim očima punim zahvalnosti. Ispričao joj je kako je otišao iz grada tražeći spas, radio, učio i preživio samo zahvaljujući maloj iskri dobrote koju mu je ona dala kad je imao najmanje.
Polako ju je podigao na noge i skinuo svoj šal da joj ga stavi oko vrata. Ljudi su zastajali, gledali, šaputali, ali Edin se nije obazirao. Za njega, Fata je bila nešto mnogo više od starice na pločniku — bila je žena koja mu je spasila život onda kada ga niko drugi nije primijetio.
„Ovo vam dugujem već godinama,“ rekao je tiho, stavljajući joj novac u ruku. „Ali ovo je samo početak.“
- Kupio je sve čarape, bez pregovora, i pozvao vozača da ih spremi u auto. Zatim je Fatu nježno poveo prema toplom vozilu. Ona se opirala, sramežljivo ponavljajući da je prljava, da nije za „takav auto“, ali Edin ju je zaustavio jednim pogledom:
„Neno, vi ste mene primili kad nije imao ko. Danas ja vodim vas sa sobom. Ne brinite za ništa.“
Rekao joj je da će već sutradan njena kuća biti popravljena, zagrijana i obnovljena. A do tada, provest će noć kod njega, među ljudima koji će je poštovati. Njegova djeca, rekao je, moraju upoznati ženu koja je spasila njihova oca.
Dok je auto lagano klizio niz ledenu ulicu, Fata je prvi put nakon dugo vremena osjetila da nije sama. Dobrota koju je posijala u najtežim godinama vratila se sada — snažnija nego ikada.
I dok se svjetla grada udaljavala, shvatila je da sudbina nikada nije zaboravila dječaka kojeg je nekada grijala svojim srcem, niti je zaboravila nju. Dobrota je pronašla svoj put nazad
