Prije pet godina, moj se život zauvijek promijenio. Tog dana, vraćajući se kući sa porodične slave, moji roditelji su izgubili živote. Sve se dogodilo iznenada, bez upozorenja, bez oproštaja. Moj otac, koji nikada nije konzumirao alkohol, nije bio krivac za nesreću. Ipak, tragedija nas je pogodila i zauvek ostavila trag u našim životima.
- U trenutku kada su nam zauvek oduzeti, ja sam imao osamnaest godina, a moja mala sestra samo šest. Do tada smo živjeli skladno, imali smo topli dom, ispunjen ljubavlju, sigurnošću i svakodnevnim osmijesima. Ali u jednoj noći, sve se pretvorilo u prazninu i bol. Osjetio sam kako se tlo gubi pod nogama, a umjesto budućnosti koja je obećavala mir, ostao je strah, odgovornost i tišina.
Od tada, život me je prisilio da naglo odrastem. Nije bilo vremena za tugovanje, niti za traženje sažaljenja. Morao sam se trgnuti, da bih mogao da brinem o onom najvrijednijem što mi je ostalo – mojoj sestri. Bio sam svjestan da me od tog trenutka posmatraju male oči koje traže oslonac, sigurnost, ljubav. I znao sam – ne smijem da je iznevjerim.
Prihvatio sam sve obaveze koje su dolazile sa ulogom staratelja, i više od toga. Radio sam razne poslove, ponekad po cijeli dan za skromnu dnevnicu, da bismo imali osnovno. Iako fizički iscrpljen, svaki trenutak proveden s njom bio mi je najdragocjeniji. Učio sam kako da je okupam, obučem, da je začešljam, spakujem užinu i odvedem u školu. Trudio sam se da joj nadomjestim roditeljsku ljubav, koliko god je to moguće.
Svaki njen osmijeh i poljubac na rastanku ispred škole bio je moj lijek. Njeno „vidimo se braco“ bilo je moje gorivo da izdržim još jedan težak dan. Taj osjećaj da sam nekome cijeli svijet, davao mi je snagu koju nikakva hrana ni odmor nisu mogli pružiti.
- Danas, pet godina kasnije, moja mala princeza ima jedanaest godina. Završila je prvi ciklus osnovnog obrazovanja i sve njene učiteljice imaju samo riječi pohvale. Vredna je, pametna i pristojna. S ponosom gledam kako raste, kako se razvija u osobu koja zna za ljubav, poštovanje i trud. I znam – uspjeli smo.
Kad god se osvrnem, osjećam zahvalnost, jer smo i pored svega ostali zajedno. Ne postoji dan da ne pomislim na roditelje. Njihova odsutnost je bol koja ne prolazi, ali njihova prisutnost u mom srcu je ono što me vodi. Svaki korak koji napravim, svaka odluka koju donesem, utemeljena je na onome što su me naučili. I iako ih više nema, osjećam ih u svemu što radim za sestru i mene.
Njihova smrt nas je zatekla, ali nas nije uništila. Umjesto toga, spojila nas je još jače. Postali smo jedan drugome sve – oslonac, motivacija i razlog da izdržimo. Iako nas je život često lomio, nismo se predavali. Učio sam iz svakog pada i trudio se da svakog dana budem bolji brat, bolji čovjek.
Mojoj sestri želim svijet pun mogućnosti, želim da zna da, iako život nije bio fer prema nama, ona nije sama. Uvijek ću biti tu – da je podržim, usmjerim, da je zagrlim kad joj bude teško i da joj budem vetar u leđa kad poleti.
Na kraju, ostaje mi samo da kažem – mama, tata, jako nam nedostajete. Svaki dan bez vas je podsjetnik koliko ste nam značili. Ali nadam se da nas gledate odnekud i da ste ponosni. Dali ste nam korijenje, a ja sam se potrudio da ono nikada ne istrune.
Hvala životu što mi je dao snagu. Hvala mojoj sestri što mi je bila razlog da izdržim. A vama, dragi roditelji – volimo vas i nikada vas nećemo zaboraviti.
