Viktorov povratak nakon dugih šest mjeseci bio je trenutak koji sam iščekivala s nemirom i nadom. Kada su se vrata stana otvorila, osjetila sam da je prostor ispunjen njegovim prisustvom, ali i teškim mirisima putovanja – voza, prašine i stranih gradova. Bio je iscrpljen, pogled mu je bio pomalo izgubljen, a torbu je spustio na pod kao da želi zaboraviti sve kilometre iza sebe.
U mojim rukama spavala je beba, dok se druga budila u krevetiću i zaplakala. Pogledao je djecu kao da su mu potpuno strana bića. Led u njegovim očima bio je nepogrešiv, a riječi koje je izgovorio odjeknule su poput hladnog udarca.
„Anja, šta je ovo?“ pitao je, ne pomjerajući se bliže.
Srce mi je ubrzano kucalo, ali sam uspjela šapnuti: „Iznenađenje. Imamo blizance, dva dječaka.“
- Umjesto radosti, na njegovom licu pojavio se podsmijeh. Nije mogao da prihvati činjenicu da su naša djeca sada dva mala života. Govorio je o planovima, o tome kako je šest mjeseci radio da bismo imali bolji život, kako je računao na jedno dijete, a ne na dvostruku obavezu. U njegovom glasu osjetila sam ljutnju, gorčinu i frustraciju.
Pokušala sam da ga umirim, da mu pokažem da su djeca naš novi početak, ali on je vidio samo teret. Govorio je o tome kako želi živjeti za sebe, kako nije spreman da svoj život potroši na obaveze koje nije birao. Njegove riječi bile su kao oštrice koje su parale moj mir.
Kada je rekao da odlazi, nisam ga mogla zaustaviti. Skupljao je stvari bez reda, majice i hlače letjele su u torbu, a ja sam ga posmatrala nemoćna. Na kraju je zalupio vratima i otišao, ostavljajući mene i djecu same u tišini koja je bila teža od bilo kakvog vikanja.
Suze su mi tada potekle. Uzela sam telefon i nazvala majku. Njeno selo postalo je naše utočište. Miris zemlje, dimnjaci i roditeljski dom pružili su mi sigurnost koju sam trebala. Grad je ostao iza nas, zajedno s računima i polomljenim snovima.
Dječaci su rasli brzo. Kiril, ozbiljan i smiren, postao je saputnik svome djedu, upijajući znanje o drveću, životinjama i alatima. Već kao dječak znao je ono što odrasli tek uče. Denis, njegova sušta suprotnost, bio je neumoran i živahan, uvijek u pokretu, prvi u svakoj igri, u svakoj dječijoj pustolovini. Dok je Denis sklapao improvizovane bicikle i jurio po selu, Kiril je bio taj koji je popravljao i nadgledao.
- Novca nikada nije bilo dovoljno, ali snalazili smo se. Radila sam, predavala u školi, brinula se za njih i za naš mali svijet. Često sam se zapitala šta bi bilo da je Viktor ostao – bismo li živjeli u gradu, putovali, imali možda jednostavniji život? Te misli sam potiskivala jer su bile beskorisne. Ono što sam imala bilo je ovdje i sada.
Godine su prolazile. Kiril i Denis su odrasli u snažne, vrijedne mladiće. Preuzeli su porodični posao i gradili vlastitu budućnost. Ja sam bila ponosna, jer su izrasli u ljude bez obzira na odsustvo oca.
Nakon dugih trideset godina, Viktor se pojavio ponovo. Došao je, umornog pogleda, noseći sa sobom tragove života koji ga je istrošio. Nudio je riječi žaljenja, govorio o tome koliko je izgubio. Moji sinovi su ga saslušali, ali u njihovim očima nije bilo tuge niti želje da mu pruže ono što je davno odbacio.
Kiril je tiho rekao da će ga sutra zaposliti kao običnog radnika u njihovoj firmi. Denis je klimnuo glavom. Nisu ga prepoznali kao oca, nego kao čovjeka koji traži novi početak.
Viktor je prihvatio posao, ali više nije imao snage ni mjesta gdje bi pripadao. Njegove oči bile su prazne, a on sam stranac u životima koje je mogao dijeliti, ali nije htio.
Na kraju, kad su se vrata zatvorila, ostali su samo moji sinovi – dva mlada čovjeka, sigurni i uspješni, čiji životi nisu trebali oslonac koji ih je jednom napustio. Oni su izrasli u snagu i spokoj, dokaz da ljubav i upornost mogu nadomjestiti sve ono što nedostaje.
