Legendarni glumac Ljubiša Samardžić svojim talentom i karizmom oživljavao je mnoge likove, poput Borivoja Šurdilovića, Vojislava Trajkovića, Siniše Pantića i Boška Simića. Njegove uloge ostavile su neizbrisiv trag u srcima Jugoslovena, čineći ga jednim od omiljenih glumaca tog vremena.

Iako je pred publikom uvek bio nasmejan, Ljubiša Samardžić suočio se s mnogim životnim teškoćama. Rođen 19. novembra 1936. godine u Skoplju, poticao je iz porodice rudara. Njegovo detinjstvo bilo je obeleženo siromaštvom i gubitkom oca u ranoj mladosti. Majka, s mizernom rudarskom penzijom, bila mu je najveća podrška i inspiracija, iako su živeli u teškim uslovima.

  • Uprkos svemu, Ljubiša je uspeo da izvuče najbolje iz situacije i postane jedna od najvećih legendi srpske kinematografije. U svojim sećanjima, prenesenim kroz TV novosti, opisao je teške trenutke iz detinjstva:

“Maj 1973: Kad se vreme menja, stegne me reuma: svrbi i burgija u oba ramena, tišti me zglob desne ruke… Setim se tabli leda koje sam u šesnaestoj godini vukao na leđima, za sladoled od koga smo živeli moja pokojna majka Radmila, pokojna sestra Vida, moj brat Žarko i ja. Otac Drago radio je u rudniku ‘Jelašnica’, pet kilometara od Niške Banje. Bio je jamski tehničar i svaki dinar male plate krvavo je zarađivao. Težak rad narušio mu je zdravlje, i 1948. umro je. Ostali smo samo sa minimalnom, porodičnom penzijom, od koje se, kako se onda govorilo, nije moglo ni umreti, a kamo li živeti.”

Samardžić je bio odlučan da usprkos teškim okolnostima postane glumac. Njegova istrajnost i talent doveli su ga do vrha, postavši jedan od najvoljenijih jugoslovenskih glumaca. Uspeo je da izgradi porodicu na koju je bio izuzetno ponosan. Nažalost, sreća mu je bila narušena 2000. godine kada je njegov sin Gaga preminuo od leukemije. Ljubiša je opisao taj težak period:

“Sve smo učinili da pobedimo tu opaku bolest. Supruga Mira stalno se brinula o njemu, a ja sam danonoćno radio, snimao i slao novac klinici u Londonu. Da sam dopustio da me bol sruši, možda se nikad ne bih latio režije ‘Nebeske udice’. Svestan sam da je moja priroda hazarderska, neukrotiva, da nosi rizik, ali bio sam siguran da ću svojim instinktom i upornošću snimiti ozbiljan film o bombardovanju Beograda onako kako sam ga ja doživeo. Bombardovanje je pogoršalo stanje našeg sina, a briga o njegovom dvoje male dece uvela nas je u novu agoniju. Za našu kuću najveća nagrada ovom filmu nije bilo ni učešće na Berlinskom festivalu 2000, ni njegova prodaja velikim svetskim televizijskim centrima, nego trenutak u kojem je naš bledunjavi sin, posle prve projekcije, sve to predvideo i iz kreveta nam ponosno šapnuo: ‘Film će ti ući u takmičarski program Berlina.'”

Smrt sina slomila je Ljubišu, ali uz podršku supruge Mire uspeo je da pronađe snagu i nastavi dalje. Mira ga je bodrila rečima: “Čoveče, život je smrt, upamti to! Nastavi da radiš jer ćeš u tome naći smisao opstanka.” Te reči su ga podstakle da pronađe novi smisao u svom radu i životu.

Ljubiša Samardžić ostaje upamćen kao veliki glumac i čovek koji je, uprkos svim teškoćama, uspeo da ostavi dubok trag u svetu filma i u srcima publike. Njegova životna priča inspiracija je mnogima, pokazavši kako istrajnost i ljubav prema umetnosti mogu prevazići sve prepreke.