Život piše najrazličitije priče, a moja je, za mnoge koji su je čuli, bila i ostala nažalost – tužna. Ipak, ona je moja i nosim je s nekom čudnom mješavinom ponosa, gorčine i zahvalnosti. Sve je počelo s nadom, kao što to obično biva. Ušla sam u brak vjerujući da će on biti sigurna luka, da će sve brige biti podnošljivije kad ih s nekim dijeliš. Ali život me brzo razuvjerio.
- Nakon što sam rodila svoje prvo dijete, vratila sam se kući s bolovima, iscrpljenošću i nekom tihom radošću. No čim sam ušla, sve je nestalo. Na podu su ležale prazne boce, ostatci hrane, pepeo i nered kakav nisam mogla ni zamisliti. U toj kaotičnoj slici, kao da sam izgubila svaki tračak onoga što sam zamišljala kao dom. Prozor u spavaćoj sobi bio je razbijen. Moj tadašnji muž je, očito, noć prije zabančio s prijateljima. Nije mu palo na pamet da bi me trebalo dočekati drugačije.
Na kauču je ležao njegov prijatelj, u dubokom alkoholiziranom snu, nesvjestan da se u kuću upravo vratila žena koja je prošla jedan od najvažnijih trenutaka u životu – porod. Došlo je vrijeme prvog noćnog hranjenja. U tišini sam ga zamolila da mi dodá čašu vode jer nisam imala snage ustati. Pogledao me bez trunke suosjećanja i hladno rekao da nisam ni prva ni zadnja koja je rodila. Okrenuo se na drugu stranu i nastavio spavati. U tom trenutku sam osjetila težinu usamljenosti i razočaranja jače nego ikad.
S vremenom sam skupila snage i otišla iz tog braka. Trebalo je puno hrabrosti, ali nisam željela da moje dijete odrasta u takvoj atmosferi. Nisam više tražila bajku, ali sam se nadala bar minimumu razumijevanja i ljudskosti.
- Drugi put, sve je izgledalo drugačije. Ponovno sam rodila i ponovno sam došla kući – ali taj povratak bio je kao scena iz nekog drugog života. Kuća čista, svaka stvar na svom mjestu. U frižideru su me dočekala jela koja volim, mirisi kolača koje nisam jela mjesecima. U sobi je stajala drvena kolijevka koju su napravili moj novi muž i njegov sin iz prvog braka. Samo njih dvojica, svojim rukama. Na njoj prekrivač koji su također zajedno sašili. Taj detalj mi je pokazao više ljubavi nego riječi.
Kada je došlo vrijeme prvog noćnog hranjenja, suprug je ustao bez riječi i dodao mi bebu s pažnjom i nježnošću. Nakon hranjenja ustala sam da je pronosam, ali mi je tiho šapnuo da legnem, da će on to uraditi. Srce mi je bilo puno i suze su same krenule. Ne od tuge, nego od neke tihe, tihe sreće. Ujutro sam se probudila i dočekao me doručak na stolu. Njegov sin je već bio spreman za školu, a muž se spremao za posao. Niko nije vikao, nije bilo stresa ni ružnih riječi. Samo rutina koja daje mir.
Od tada je prošlo petnaest godina. I iako se život mijenja, ono najvažnije je ostalo isto. Ljubav, poštovanje, pažnja. Ponekad se zapitam kako bi mi život izgledao da sam ostala u onom prvom braku. I svaki put shvatim – nijedno dijete ne zaslužuje da mu majka pati zbog nečijeg nemara, alkohola i grubosti. Mnogo puta sam čula rečenicu da žena treba trpjeti loš brak zbog djece. Danas, iz ove perspektive, mogu reći da je to najgora moguća odluka. Jer kad majka trpi, to ne prolazi nezapaženo. Djeca sve vide, sve osjećaju, čak i kad ništa ne kažu.
Djeca zaslužuju da vide svoju majku voljenu, poštovanu, nasmijanu. Da rastu uz primjer zdravog odnosa i međusobnog uvažavanja. Moj život nije bio lagan, ali je danas miran. I to nije sreća – to je rezultat izbora. Izbora da ne ostanem tamo gdje me gaze, izbora da dam sebi i svojoj djeci priliku za bolji život. Ne savršen, ali iskren. I zato, kad me pitaju žalim li, odgovaram: ne žalim. Preživjela sam tugu da bih upoznala mir. I to vrijedi više od svega.
