U različitim kulturama diljem svijeta postoje brojna vjerovanja o preminulima. Dok neke kulture smatraju da smrt vodi do reinkarnacije u drugi oblik, druge prihvaćaju koncept duhova. Danas vam predstavljamo jedno fascinantno vjerovanje.

Trenutno je to neuobičajena tema kojoj se rijetko posvećuje pozornost medija. Nikao obično ne voli noćne more i snove koji uključuju preminule osobe i održava pozitivno raspoloženje gotovo cijeli dan nakon buđenja. Ono što slijedi je pripovijest o pravim željama mrtvih.

  • Stoljećima su se drevne prakse sanjanja usredotočile na analizu snova, osobito onih koji prikazuju preminule osobe. Ovi snovi mogu imati različita tumačenja, uključujući teme kao što su protok vremena i žalovanje za izgubljenom voljenom osobom, kao i značajne poruke koje izgled pokojnika može prenijeti.

Postoji vjerovanje da se primanje poruka ili smjernica od preminule osobe događa kada ih netko sanja nakon razdoblja žalosti. Suprotno tome, ako se takav san dogodi odmah nakon smrti osobe, vjerojatno je lišen značajnih lekcija i može biti izazovan za razumijevanje. Osim toga, pokojnik može odlučiti šutjeti u snovima, što ukazuje na to da još uvijek postoji i da je pažljiv prema sanjaču.

  • Moore sugerira da naši preminuli voljeni obično ne žele pružiti ruku dok se naša tuga ne smiri. Susret s njima u snu ukazuje na to da su u miru i da su uspješno prešli u zagrobni život. Svoju prisutnost otkrivaju različitim sredstvima, kao što je određeni miris, treperavo svjetlo ili određena pjesma koja se pušta na radiju. Često se vjeruje da se u trenucima kada se suočavamo s poteškoćama životnih odluka, oni koje volimo mogu pojaviti u našim snovima kako bi pokazali svoje nepokolebljivo ohrabrenje.

Kada žele prenijeti poruku, njihova metoda odudara od uobičajenog. U stanju sna, njihova prisutnost može poprimiti nepoznat ili čudan oblik, izgled koji je netipičan i ne smije se zanemariti. Očito je da njihova upozorenja zaslužuju pozornost zbog ovih osobina. Ponekad se odluče za šutnju i suzdržavaju se od govora. Alternativno, mogu prenositi poruke telepatski dok ostaju mirni.

  • Također se mogu jednostavno nasmiješiti i otići, uvjeravajući vas da im je iskreno stalo do vaše dobrobiti. Steele primjećuje fascinantno vjerovanje unutar naše zajednice u vezi sa snovima: ako nas preminuli uputi poziv da im se pridružimo, to se smatra vrlo nesretnim i upozoreni smo da ne prihvaćamo. Dolazak na sahranu u Srbiji može dovesti do zbunjenosti i čuđenja zbog običaja koji se tamo prakticiraju.

Za one koji nisu upoznati s regijom, značaj prekriženih ruku pokojnika mogao bi biti iznenađenje. To je tipičan postupak kojim se osigurava ispravno funkcioniranje sata na zapešću tako da se prethodno navije ili stavi nova baterija unutra. U određenim situacijama pokojnik se čak može naći kako drži mobitel. Promatranje lutke pored preminule osobe, koja je sada sazrela, može izazvati osjećaj ravnodušnosti, što je sasvim razumno.

  • Ova praksa je proizašla iz vjerovanja da bi uvođenje lutke poremetilo ciklus umiranja nekoliko članova obitelji unutar jedne godine. Etnolog Bojan Jovanović napominje da kada dva pojedinca iz iste obitelji preminu u roku od jedne godine, postoji mistično uvjerenje da je to nedostatno, što dovodi do mišljenja da je potrebna treća smrt da bi se ponovno uspostavila ravnoteža. Kako bi spriječila ovaj dodatni gubitak, obitelj pokojnika stavlja lutku u lijes kao zamjenu za očekivanu treću dušu.

Na našim prostorima i danas postoji tradicija darivanja pokojnika novcem, što svoje korijene vuče još iz starogrčkih običaja. Grci su vjerovali da će preminuli dati naknadu lađaru Flegiju za njihov prijevoz preko rijeke Stiks, što je označavalo početak njihovog zagrobnog putovanja. U suvremeno doba ova se tradicija može promatrati kroz praktičnu prizmu, posebice kao sredstvo pružanja financijske pomoći obiteljima koje tuguju.

  • Povijesno gledano, imućni pojedinci koji žive u ruralnim regijama često su pokopavali vrijedne zlatne predmete pored sebe. Ovaj običaj proizlazi iz uvjerenja da su takva blaga neophodna za prijelaz pokojnika u zagrobni život, što potiče obitelji da pažljivo biraju najfinije zlato. Ipak, s vremenom su pljačkaši grobnica počeli napadati ta grobna mjesta u potrazi za dragocjenim zlatnicima.

Kao posljedica toga, popularnost drevne prakse postupno je opadala. Stručnjaci sugeriraju da su se te tradicije pojavile pod utjecajem mitologije, što je osobito vidljivo tijekom priprema za pogreb. Osobne stvari koje su pripadale pokojniku, zajedno s “korisnim sitnicama” poput češljeva, stavljaju se u pokojnikove džepove kao simbol njihove sreće i posvećenost očuvanju kozmičkog reda.

  • U srpskoj tradiciji stavljanje obiteljskih fotografija u lijes smatra se nedoličnim. Ovaj običaj potječe iz uvjerenja etnologa Jovanovića da će Bog, u pratnji duša pokojnika, one koji su prikazani na slikama pozvati u područje vječnog života. Takav čin predstavlja rizik za dobrobit obitelji pokojnika. U srpskoj tradiciji običaj je da pokojnik bude obučen u svoju najljepšu odjeću, koja se obično dogovara prije sahrane.

Ovaj običaj proizlazi iz vjerovanja da će preminuli zauvijek nositi ovu odjeću, što dovodi do pažljivog odabira najbolje i najznačajnije odjeće kako bi se osiguralo da su uvijek elegantno odjeveni. U pojedinim krajevima Srbije, konkretno u užičkom kraju, postoji verovanje da će se domaća životinja povampiriti ako preskoči leš dok je kovčeg otvoren ili u blizini pokojnika.

  • Ovaj se događaj smatra nesretnim, što je natjeralo mještane da poduzmu mjere opreza pazeći da mačke i psi ne ostanu izvan svojih domova. Štoviše, bilo je osigurano da se pokojnici nikada ne ostavljaju sami u svojim prebivalištima, na temelju vjerovanja da bi demoni mogli zaposjesti mrtva tijela, eventualno ih vratiti u život i ugroziti žive. U novije vrijeme postao je raširen običaj da se potpuno napunjen mobitel stavi u džep pacijenta, pod pretpostavkom da može dobiti savjet od pokojnika u teškim trenucima.