U današnjem članku vam donosimo jednu priču o djevojčici koja je željela da svira za malo hrane.Na prvu tužno ali i da nas podsjeti da nemoramo biti lijepo odjeveni a ni bogati da bi imali talenta.
Imperial teatar te večeri bio je obasjan zlatnim sjajem. Ogromni lusteri bacali su tople odsjaje po mramornom podu, a gosti su u raskošnim haljinama i odijelima lagano šuškali dok su nazdravljali kristalnim čašama punim šampanjca. Konobari su nosili srebrne poslužavnike s pažljivo aranžiranim kanapeima, a smijeh i tihi razgovori stvarali su sliku večeri rezervisane za bogate i privilegovane. Na kraju sale, na crnom klaviru, svirao je poznati gradski pijanista. Njegovi prsti klizili su po dirkama dok su gosti jedva obraćali pažnju, prihvatajući muziku tek kao pozadinsku kulisu svog glamura.
- Niko od njih nije primijetio sitnu djevojčicu koja je stajala na samom ulazu. Njena poderana jakna bila je prevelika i mokra od kiše, patike nekoliko brojeva veće, a kosa slepljena i bez sjaja. Zvala se Ariela. Nije jela već dva dana. Dok su se bogati gosti osmjehivali poslužavnicima prepunim hrane, njen pogled bio je prikovan za klavir. Sabirući hrabrost, prišla je bliže i tihim glasom izustila: „Mogu li da sviram… za malo hrane?“
Soba je na tren zanijemila. Zatim se začuo prigušen smijeh. Jedan muškarac je podrugljivo dobacio: „Šta je sljedeće? Da pere čaše za desert?“ Pianista se teatralno naklonio, prepuštajući joj mjesto, uvjeren da će publika dobiti predstavu vrijednu podsmijeha.
Ariela je osjetila kako joj lice gori od stida. Mogla je da pobjegne, ali nije. Polako je prišla klaviru, sela i spustila prste na hladne dirke. Prvi ton bio je tih, nesiguran, kao da je i sama sumnjala u sebe. No, drugi ton odjeknuo je snažnije, sigurnije. Kao da je iz njenih sitnih prstiju potekla snaga koju niko nije očekivao. Publika je zaćutala. Muškarci su spustili čaše, žene su prestale da mašu lepezama, konobari su zastali sa tacnama u rukama.
Ariela je zatvorila oči. U tom trenutku više nije bila u luksuznoj sali prepunoj nepoznatih lica. U mislima se vratila u svoju učionicu, na klimavu stolicu u zadnjem redu, gdje je nekad vježbala, dok je majka sjedila pored nje i smiješila se ohrabrujuće. Svirala je za nju.
- Muzika je postajala sve složenija, a zvuk snažniji. Prsti su joj letjeli po dirkama, pričajući priču o gladi, noćima na ulici, gubicima i hrabrosti koja nikada nije potpuno nestala. Zvuk je preplavio salu i rasparao hladnu atmosferu. Pianista, isti onaj koji ju je ismijao, ustao je sa stolice i zurio u nju širom otvorenih očiju, potpuno zatečen. Jedna starija dama u prvom redu položila je ruku na grudi, boreći se sa suzama, a mnogi su već brisali obraze.
Kad je završila prvu frazu, publika je bila bez daha. Više niko nije mislio da je smiješno. U njenoj muzici bila je samo istina – bolna, ogoljena, ali i prelijepa. Zvuk je postajao sve intenzivniji, kao oluja koja briše zidove i predrasude. Posljednji akord odjeknuo je snažno, a zatim je zavladala potpuna tišina. Tek nakon nekoliko sekundi prostorijom se prolomio aplauz. Gosti su ustali, pljeskali, uzvikivali „Bravo!“ i „Genije!“. Neki su joj prilazili, stavljali novac u dlan, želeći da dotaknu to malo čudo koje ih je rasplakalo.
Direktor teatra, gospodin u skupom fraku, prišao je i kleknuo pored nje. „Dijete,“ rekao je tiho, „ono što si upravo odsvirala je pravo remek-djelo. Hoćeš li da budeš stipendist naše muzičke akademije? Mi ćemo pokriti sve troškove.“
Ariela je zapanjeno podigla pogled. „To znači… da mogu da sviram svaki dan?“ upitala je nesigurno. „Ne samo to,“ odgovorio je uz osmijeh, „nego ćeš imati učitelje, klavir, hranu i krov nad glavom.“ Publika je ponovo zapljeskala, a neko je već iz kuhinje donio tanjir toplih kroasana i supu. Ariela je uzela kašiku, prvi zalogaj joj je ispunio oči suzama. „Hvala,“ prošaputala je drhtavim glasom.
Jedna mlada žena iz publike prišla je i rekla: „Ne, mi tebi treba da zahvalimo. Podsjetila si nas da umjetnost nije privilegija bogatih. Umjetnost pripada svakome ko ima srce.“
Te večeri Imperial teatar nije bio samo mjesto luksuza, već i pozornica na kojoj se rodilo pravo čudo. Sutradan su novine osvanule s njenom fotografijom i naslovom: „Čudo u teatru – prosjakinja koja je rasplakala grad.“ Ariela više nikada nije morala da moli za hranu. Te noći dobila je ne samo obrok, već i dom, stipendiju i priliku da promijeni svoj život
