Legendarna Lulu Kenedi-Kerns, rođena kao Mari Mekdonald Meklaflin Lori, dugo je bila sinonim za uspeh, glamur i energiju na sceni. Publika je pamti po nezaboravnim hitovima, ulozi filmske i TV zvezde, ali i po pobedi na Pesmi Evrovizije 1969. godine.

  • Ipak, iza sjaja i slave skrivala se lična borba koju je godinama pažljivo čuvala od očiju javnosti. U svojim memoarima pod naslovom Kad bi samo znala, koji izlaze 25. septembra, pevačica je prvi put iskreno progovorila o problemu alkoholizma i putu ka izlečenju.

Iako danas ima 76 godina, Lulu i dalje zrači životnom snagom i vedrinom. Njena karijera započela je u Britaniji, ali je brzo osvojila svet. Pesma To Sir with Love iz istoimenog filma 1967. dospela je na prvo mesto američkog Billboarda, dok je naslovna numera za film o Džejmsu Bondu iz 1974. „Čovek sa zlatnim pištoljem“ postala klasik. Na evropskom tlu publika je obožava zbog hita Boom Bang-a-Bang, s kojim je osvojila Evroviziju, kao i zbog pesme Shout iz 1964, koju je izvela i na zatvaranju Igara Komonvelta u Glazgovu 2014. godine.

Uprkos svemu, pevačica priznaje da je dugo živela dvostruki život. U javnosti je bila simbol samopouzdanja, profesionalnosti i glamura, dok se privatno suočavala sa zavisnošću. Kako kaže, bila je „tajni pijanica“, uplašena da će je javnost poistovetiti sa ocem, koji je takođe imao problema sa alkoholom. Godinama je odlagala priznanje, želeći da bude „savršena Lulu“ u očima publike. Tek kada se osećala dovoljno snažnom, odlučila je da svoju priču pretoči u knjigu i pokaže da iza reflektora stoji žena od krvi i mesa.

  • Veliku ulogu u njenoj odluci da ćuti imala je majka, koja joj je još kao detetu govorila: „Ne iznosi prljav veš u javnost.“ Ta poruka ju je pratila kroz život i stvorila zid tajni koje su se gomilale godinama. Lulu priznaje da je na sceni uvek postajala „druga osoba“ – kada bi se uključile kamere ili reflektori, pretvarala se u lik zvan Lulu, skrivajući privatne bolove.

Iako je karijeru uvek stavljala na prvo mesto, alkohol je polako preuzimao kontrolu. Situacija je počela da se pogoršava u njenim šezdesetim godinama, kada je došla menopauza, a roditelji su joj preminuli. Sin Džordan Frida se odselio, kuća je utihnula, a osećaj praznine pojačao je njenu potrebu da traži utehu u alkoholu. „Sve je postajalo gore, nisam bila srećna, a nisam imala hrabrosti da potražim pomoć“, priznala je.

U memoarima otkriva i bolne detalje iz detinjstva. Prvi put je javno govorila o nasilju u porodici i traumama koje su je obeležile. Pamti prizor kada je policija odvela njenog oca, a ona, mala devojčica, nije znala kako da se nosi sa tim slikama. Smatrala je da alkoholizam ima duboke korene i da je to „porodična bolest“, genetski uslovljena i povezana sa pokušajima da potisne emocije.

  • Iako se bojala da će ljudi pogrešno shvatiti njene roditelje, danas kaže da su bili „oštećeni ljudi“, a ne loši. Teret srama koji je nosila bio je ogroman, a upravo je pisanje knjige uz pomoć prijatelja pomoglo da se oslobodi i progovori o onome što je godinama skrivala. Jedan blizak prijatelj joj je rekao: „Ljudi misle da poznaju Lulu, ali niko ne poznaje tebe.“ To ju je pogodilo i pokrenulo da napiše autobiografiju.

Lulu priznaje da je alkohol iz nje izvlačio ono najgore – umesto da donese radost i rasterećenje, činio ju je razdražljivom i konfliktnom. Ipak, uspela je da se izbori. Prošla je rehabilitaciju, uključila se u psihoterapiju, i danas otvoreno govori o problemu kao o bolesti koja može svakoga da uništi ako se na vreme ne prepozna. Ono što je nekada skrivala, sada deli sa osmehom, ponosna što je iz svega izašla snažnija.

„Zvuči čudno, ali srećna sam što sam prošla kroz sve to. To iskustvo me je oblikovalo i dovelo do mesta gde sam danas – mirna i zadovoljna sobom“, istakla je.

Pevačica je dva puta bila udata – najpre za Morisa Giba od 1969. do 1973, a zatim za Džona Fridu od 1977. do 1991. godine. Danas živi slobodnije, svesna svojih slabosti, ali i snage da ih prevaziđe. I dalje želi da peva i nastupa, jer, kako kaže, scena je deo njenog bića i ne može da zamisli život bez muzike.

Lulu Kenedi-Kerns je dokaz da i iza najvećih osmeha često stoje duboke borbe. Njena priča o alkoholu, traumama i iskupljenju podseća da slava ne štiti od ljudskih slabosti, ali i da je moguće izvući se iz najmračnijih trenutaka i pronaći svetlo – u sebi samom.