Svima nam je jasno da umiranje i prijelaz u vječni život nije neprirodna pojava. Ovo putovanje prema vječnosti počinje smrću, ali ono se odvija kroz uskrsnuće. U znak boli za pokojnicima, članovi obitelji pokojnika oblače crnu odjeću. Tradicionalno, žene bi nosile crnu maramu, dok bi se muškarci odlučili za crnu košulju ili cvjetni uzorak.
- Ova odjeća žalosti nosi se godinu dana, a za to vrijeme rođaci se suzdržavaju od sudjelovanja u slavljima, plesu ili pjevanju. Trenutačno je dopušteno nositi crno u trajanju do 40 dana, a po želji i šest mjeseci ili čak godinu dana. Važno je naglasiti da se, bez obzira na duljinu žalosti, krsna slava ipak mora obilježiti, kao i uvijek.
Često se tvrdi da je štovanje slave u takvim okolnostima još važnije, jer u našim molitvama za slavu istovremeno tražimo i mir dušama svojih pokojnih dragih. U godini nakon smrti pokojnika savjetuje se da se u kućanstvu ne održavaju nikakva slavlja, uključujući svadbe, zabave, plesove i slične događaje.
- Što se tiče svih pitanja povezanih s pogrebnim običajima, mudro je potražiti vodstvo od svećenika, budući da se ti običaji razlikuju u različitim regijama, što čini neizvedivim univerzalno utvrđivanje prikladnosti bilo koje posebne prakse. Prema kršćanskoj doktrini, smrt se smatra “kaznom za grijeh”, posebno posljedicom Adamova prijestupa protiv Boga.
U skladu s Božjim početnim planom, prijelaz čovjeka iz zemaljske egzistencije u vječni život trebao je biti lišen patnje, predstavljajući metamorfozu i duše i tijela, slično leptiru koji izlazi iz svoje ličinke i na svojim krilima se penje u nebo. Jeste li upoznati s ovim kulturnim tradicijama povezanim sa smrću drage osobe? U Srbiji je svaka sahrana obilježena nizom običaja. Ova se varijacija može pripisati različitim navikama i ritualima koji su karakteristični za svaku regiju.
- Povijesno gledano, pojedinci su uglavnom umirali u svojim prebivalištima. Posljedično, tradicionalna vjerovanja vezana uz pogrebe bila su usko povezana s gubitkom člana obitelji. U određenim kulturama, uobičajeno je da svi članovi obitelji ostanu budni u trenutku smrti. Ova praksa proizlazi iz uvjerenja da smrt nalikuje stanju sličnom snu, što dovodi do zabrinutosti da bi preminuli mogao “susresti” pojedinca koji je zaspao, što bi također moglo rezultirati smrću te osobe.
Ako pojedinac premine s otvorenim očima, sljedeća osoba koja će ga vidjeti je predodređena da umre ubrzo nakon toga. Nadalje, vjeruje se da je preminula osoba koja u trenutku smrti ima šibice u džepu suđena da se transformira u vampira. Ova predodžba dovela je do pojave još jedne prakse: ubadanje igle u tijelo preminulog kako bi se spriječio svaki mogući povratak kao vampir.
- U slučaju smrti, običaj je pokriti sva ogledala u stanu, jer se vjeruje da duh pokojnika može ući u ogledalo i ostati među živima. U valjevskom kraju zbog toga se otvaraju prozori i vrata, a sav namještaj, uključujući i posuđe, prevrće. Voda u koju se pokojnici uranjaju je zagađena. Uistinu, on posjeduje sposobnost da nanese štetu pojedincu čije je prebivalište njime uprljano.
Tijelo pokojnika predstavlja prijetnju i flori i fauni, zbog čega se savjetuje da pogrebne povorke ne prolaze preko polja, livada ili područja gdje se nalazi stoka. Nasuprot tome, postoji vjerovanje koje bolest pripisuje demonskom podrijetlu. U skladu s tim vjerovanjem, pojedinci pred procesiju iznose bolesnu djecu u nadi da će se nedaća prenijeti na pokojnike. U određenim ruralnim regijama naše nacije postoji vjerovanje da pojedinci rođeni u istom mjesecu dijele zajedničku sudbinu, tako da odlazak jednoga neposredno slijedi odlazak drugog.
- Kako bi se zaobišla ova pretpostavljena sudbina, pogrebi se provode s praksom “otkupljenja” pokojnika. U okolini Zaječara običaj je da rodbina i prijatelji bacaju šake zemlje na groblje. Ovo vjerovanje povezuje se s pojmom sreće, jer se smatra da oni koji su uključeni „neće biti sljedeći. U raznim regijama, strijela se ispušta tijekom pogrebnog postupka. Pojedinac koji uspješno pogodi metu dobiva vlasništvo pokojnika.
Široko je rasprostranjeno uvjerenje da bi pojedinci trebali izbjegavati vraćanje svojim stopama kada napuštaju groblje. Smatra se da ova praksa pomaže duši preminulog u navigaciji na putu natrag kući. Uobičajena praksa uključuje izradu lutke koja podsjeća na preminulu osobu. Za svakodnevno pranje i odijevanje lutke zadužene su ženske članice uže obitelji.
- Ovaj se običaj drži dvije i pol godine ako je umrli muškarac, dok se za žene to razdoblje produljuje na dvije godine. Nakon završetka ovog vremenskog okvira, lutka se odnosi u grob. Osim toga, vjerovanja i običaji vezani uz zadušnice nakon sprovoda posebno su značajni u vlaškom kraju. Sudionici za stolom moraju sjediti dok najstarija osoba ne završi svoj obrok. Vjeruje se da ova praksa štiti mlađe sudionike od prerane smrti.
