Vedrana Rudan poznata hrvatska spisateljica i novinarka, već nekoliko mjeseci vodi jednu od najtežih bitki života borbu s agresivnim rakom.U ovom tekstu prenosimo u cijelosti njezine potresne misli, jer nam ona kroz svoje riječi daje ne samo uvid u vlastitu borbu nego i snažnu poruku o ljudskoj snazi.
Vedrana Rudan, poznata spisateljica, publicistkinja i oštra komentatorka društvenih pojava, već mesecima vodi iscrpljujuću borbu sa teškom, opakom bolešću. I dok bi mnogi u njenoj situaciji utonuli u tišinu, povukli se iz javnosti i prestali da se izražavaju, ona nastavlja da piše, da govori, da prkosi – i bolesti, i životu, i smrti.
- U svojoj najnovijoj kolumni, Rudan bez cenzure, bez straha i bez uljepšavanja, piše o svakodnevici obilježenoj hemoterapijama, zračenjima, boravcima po bolnicama i suočavanju s krajem. Njene riječi su sirove, iskrene, bolne i ogoljene do srži. Tekst prenosimo u cijelosti, jer je važan. Jer dira. Jer je život.
“Koji davež, jebote. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, pa opet bolnica… Sve u krug, kao loš vic koji se nikad ne završava.
Vratiš se doma, kao da si pobjegao iz nekog zatvora, ali ne znaš više je li bolnica zatvor ili je kuća postala nešto gore od toga. Mačke me dočekuju, grickaju keksiće na prozoru kao da se ništa ne dešava. Cvijeće cvjeta oko kuće kao da je sve u najboljem redu. Moj muž sjedi zavaljen u fotelji, gleda TV, na ekranu se neki idioti takmiče u nečemu besmislenom – kao da su prvo mjesto u nečijem tuđem životu ono što ih spašava.
- Zove me prijateljica, plače. Šutimo zajedno. Ona kroz suze uspije reći: ‘Ovo ti nikad nisam rekla, ali nezamisliv mi je život bez tebe.’ Ne znam šta da joj odgovorim. Ne mogu više govoriti: ‘Želim umrijeti, umorna sam, ne mogu više.’ Jer oko mene su ljudi puni optimizma, pune mi glavu frazama, mantrama: ‘Samo misli pozitivno, u tvojoj je glavi sve, snaga volje čini čuda…’ Lažu. Sebe. Meni.
Moj muž skače s kauča. ‘Naši će možda ipak biti prvaci!’ U tom trenutku se pitam – kako će izgledati ova kuća kad mene više ne bude? Šta će se stvarno promijeniti? Možda ništa.
- U njegov život će ušetati neka zdrava, mlada, nabildana kuharica sa sisama koje prkose gravitaciji. Pravit će mu palačinke, možda će čak i zalijevati moje cvijeće. Naše zajedničke slike završiće negdje u konobi, zaboravljene pod slojem prašine, pored starih čaša i zaboravljenih rođendana.
Smijem se, ironično i glasno. ‘Vidiš, kemo djeluje! Bolje si! Ozdravit ćeš!’, kaže muž sretno. A ja mu kažem: ‘Da, da… osjećam se bolje’, gledam ga, i pitam se – zna li on uopće šta dolazi?
Djeca me zovu, dolaze, spremaju mi specijalne ručkove. Glumim radost pred jednim koje zna da glumim. Drugome se žalim, tražim suosjećanje, možda čak i malo sažaljenja, a onda me uhvati sram. Jer šta sam ja sad? Teret? Projekat za spašavanje?
Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem. A onda stanem. Pomislim: da sam ja na njihovom mjestu, da je moj muž taj koji se gasi – ne bih mu dala ni da pomisli na smrt. Vrištala bih, histerisala, nabijala mu jagode u usta, govoreći: ‘Jedi, voliš jagode, bori se!’ Mrzim jagode. Mrzim lažne nade. Mrzim što ne smijem reći: ‘Pustite me. Spremna sam. Pustite me da odem mirno.’
I zato mu ni ne spominjem onu buduću kuharicu. Nek sanja jagode.
Zove me opet prijateljica. Veselo kaže: ‘Zamisli, nije zaboravio godišnjicu! Uplatio nam je ljetovanje na Korčuli!’ A onda zastane, glas joj zadrhti: ‘Kako si?’ Osjeća se krivom jer joj je život još uvijek normalan. Jer planira ljetovanje dok ja planiram sahranu.
- Želim da ih oslobodim. Da im kažem normalnim tonom, mirno: ‘Ne bojim se. Spremna sam. Oprostite mi, ali više ne mogu. Pustite me.’ Ali ne smijem. Jer svi oko mene žele da pjevam onu pjesmu: ‘Želim živjeti, želim živjeti, želim živjeti!’ I pjevam, pjevam im tu pjesmu dok u meni vrišti tišina.
I onda se pitam – kad ćemo svi, svi mi, konačno shvatiti da se smrt ne događa samo drugima? Da odlaze i oni koje volimo? Da ponekad ne možemo spasiti nikoga, ni sebe?”
U jednom podkastu u Hrvatskoj, Rudan je otvoreno govorila o svom zdravstvenom stanju:
„Imam jako agresivan oblik raka žučnih kanalića. To je rijetka i podmukla bolest koja se teško otkriva. Bila sam tri puta na pregledu – svaki je koštao po hiljadu eura. Privatna klinika, naravno. U Hrvatskoj se može operisati ovaj tip raka, zanimljivo je da u Americi još uvijek to ne rade. Tamo te prvo zrače kako bi se tumor smanjio, pa tek onda ide operacija. Tako je hirurgu lakše, može napraviti širi rez. Moj hirurg je bio prezadovoljan operacijom. Rekao je da sam ga iznenadila, da sam borac.**
Ali Rudan ne misli samo na život. Misli i na smrt. Precizno. I s planom.
**„Organizovala sam sopstvenu sahranu. Sve sam već sredila. Platila sam čovjeka da moju urnu odveze čamcem daleko na otvoreno more, da prospe moj pepeo u dubinu. To mi je najbolja investicija u životu. Ili bolje da kažem – posle života. Jebiga. Do smrti me je žderalo moje dijete. Nakon smrti će me žderati ribe. I to je u redu. Moje dijete voli orade. Eto, i mrtva ću mu biti korisna. I jestiva“, piše Rudan.
Bez straha, bez patetike. S ironijom. Sa smijehom u lice smrti.
I s riječima koje ostaju. Jer nisu svi pisci oni koje pamtiš po knjigama. Neki te pogode jednom jedinom rečenicom – i ne zaboraviš ih nikad.
