Ovaj čovjek iz Gradiške nosi jedno od najneobičnijih imena na Balkanu.Njegova životna priča je dokaz koliko jedno ime može oblikovati sudbinu i način na koji vas ljudi doživljavaju.
Kada na svijet dođe dijete, roditelji biraju ime koje će ga pratiti kroz čitav život. Ime je mnogo više od obične riječi – ono postaje identitet, simbol pripadnosti, ponekad izvor ponosa, ali nekad i teret. U Bosni i Hercegovini, odabir imena nije uvijek samo stvar porodične tradicije, već može postati i sredstvo izražavanja ličnih stavova, protesta ili čak ironije. Porodica Misimović iz Gradiške to najbolje oslikava svojim nesvakidašnjim izborom: njihova tri sina nose imena Karađorđe, Tito i Draža.
- Na prvi pogled, ova priča zvuči kao neka šala ili izmišljeni urbani mit, ali istina je mnogo složenija i prožeta ličnim inatom i humorom. Otac trojice dječaka, Vitomir, koji se vratio iz Australije, poznat je u svom okruženju kao čovjek snažnih uvjerenja. Njegova ljubav prema monarhiji i dinastiji Karađorđević oblikovala je njegov pogled na svijet i, na kraju, uticala na to kako je nazvao svoju djecu. Imena nisu bila izraz poštovanja prema ličnostima koje su obilježile historiju bivše Jugoslavije, već više provokacija i lični stav.
Sam Vitomir nije krio razloge zbog kojih je svog drugog sina nazvao Tito. „Nije mi on bio idol. Dao sam mu to ime iz čistog inata“, govorio je poznanicima, ne mareći mnogo za reakcije okoline. Njegovo političko opredjeljenje bilo je jasno – Kraljevina Jugoslavija i Karađorđevići, što objašnjava ime Karađorđe za prvog sina, a ime Draža za trećeg.
Jedna od najzanimljivijih anegdota vezana je za školovanje Tita Misimovića. Tokom časa historije, nastavnik je pitao: „Ko je bio Tito?“ Učionicom je zavladala tišina, a onda je jedna dječija ruka poletjela uvis. „Tito je moj tata!“, izgovorio je dječak sav ozbiljan. Nastavnik je ostao zbunjen, dok je ostatak razreda prasnuo u smijeh. Ta situacija godinama kasnije se prepričava kao legenda.
Rođen 1986. godine, samo šest godina nakon smrti Josipa Broza Tita, Misimović je odrastao noseći ime koje je u društvu izazivalo simpatije, ali i podsmijehe. Sam priznaje da mu je ime u životu donijelo i prednosti i prepreke. U nekim slučajevima je bilo korisno – poput situacije kada ga je policija zaustavila zbog saobraćajnog prekršaja, ali ga je pustila bez kazne čim su čuli kako se zove. S druge strane, ime je stvaralo i probleme. Najviše mu je zasmetalo kada ga sveštenik nije htio upisati kao oca u crkvene knjige dok se ne odrekne imena Tito. Zbog toga je u crkvenim spisima postao Tomislav, ali u svakodnevnom životu to ime nikad nije zaživjelo.
Danas Tito vodi miran život u Glini, radi kao varioc i posvećen je porodici – supruzi Zori i njihovoj djeci. Njegovo neobično ime i dalje izaziva znatiželjne poglede i šaljive komentare. Prijatelji često kroz smijeh kažu: „Zora se udala za Tita“. No, ona nikada nije imala problem sa njegovim imenom i ponosno ističe da je to samo dio njihove svakodnevice.
Zanimljivo je da, iako ime Tito nosi jaku političku konotaciju, Misimović ne gaji mržnju niti netrpeljivost prema Josipu Brozu. Naprotiv, planira sa porodicom posjetiti Kumrovec, rodno mjesto bivšeg predsjednika. „Možda baš 25. maja“, kaže kroz osmijeh, aludirajući na nekadašnji Dan mladosti.
Priča braće Misimović nadilazi puku znatiželju i zabavu. Ona pokazuje kako imena mogu postati priče, simboli jednog vremena i načina razmišljanja. Imena nisu samo oznake, već nose u sebi slojeve istorije, ironije, ličnog bunta, pa čak i priliku da se kroz njih nauči kako prihvatiti sebe i svoj identitet. Na kraju, ono što čovjeka određuje nije ime koje mu je dato, već način na koji ga kroz život nosi i kako se s njim nosi pred svijetom.
