Ova priča što ćete je pročitati nije laka. Ovo je priča o ženi koja se cijeli život osjećala odbačenom,od svoje majke.Nimalo lagano odrastanje,bez ljubavi,podrške,bez ljubavi majke.Ovo je priča o ženi koja se borila da pronađe sebe.
Mnogo puta tokom mog djetinjstva i ranog odrastanja, moja majka bi izgovarala riječi koje su me progonile i koje se, i sada, decenijama kasnije, katkad iznenada vrate u moj um, ostavljajući gorak trag. Govorila bi mi da sam joj uništila život. Da sam bila neželjena. Da sam bila greška. Da sam bila “jedno dijete previše”.
“Taman kad sam mislila da sam završila s rađanjem nakon troje djece, stigla si ti,” znala bi reći s gorčinom u glasu, kao da sam joj oduzela nešto dragocjeno, a ne udahnula novi život u našu porodicu. Bila sam neplanirana, nevoljena, nepoželjna – i to sam osjećala iz svakog njenog pogleda, pokreta, rečenice.
- Jedna od mojih najranijih uspomena, ona koja mi se urezala u pamćenje jače od mnogih kasnijih događaja, bila je scena u kojoj prilazim mami sa željom da me pomazi, da me zagrli, da osjetim toplinu za kojom sam čeznula… A ona me grubo odgurnula i rekla: “Skloni se, ostavi me na miru. Ti si očeva. Idi kod njega.”
Imamo i jednu staru, izblijedjelu sliku s porodičnog piknika. Na njoj sam ja, dijete od možda tri godine, a u rukama držim kuhinjski nož. I dok me mama posmatra izbliza, ne pokazuje ni trunku zabrinutosti. Naprotiv, djeluje spokojno, skoro zadovoljno. Danas, kao majka šesnaestogodišnje ćerke, ne mogu da pojmim kako je mogla biti toliko ravnodušna. Kako je mogla da dopusti takvu situaciju, da dijete uopšte dođe u kontakt s nečim toliko opasnim? Ali sada razumijem – zapravo, jasno mi je kao dan – da mojoj majci nikada nije bilo važno moje postojanje, već samo sopstveni centar pažnje. Nije željela dijete, nije željela konkurenciju. Željela je publiku.
Život pod reflektorom: majka kao zvijezda vlastitog filma
Moja majka je uvijek bila glavna glumica, dok smo mi, njena djeca, bili samo statisti, dekor, dodatak njenoj velikoj predstavi. U njenom svijetu nije bilo prostora za druge zvijezde – samo za nju. Ako bismo doveli prijatelje kući, borila bi se da osvoji njihovu pažnju. Bila je harizmatična, duhovita, teatralna. A kada bi osjetila da joj pažnja izmiče, izazivala bi drame, svađe, napade bijesa – sve samo da se sve oči opet upru u nju.
Jedna od priča koja me i danas proganja odnosi se na psa kojeg smo imali kad sam bila dijete. Jednog dana, samo je nestao. Rečeno mi je da je veterinar morao da ga uspava. Kasnije, mnogo godina kasnije, pokušala sam da saznam više. Pitala sam majku, a ona je – kao i uvijek – lagala. Poricala je sve. Tvrdi da nikada nije vikala na mene zbog toga, ali moja sestra se sjeća. Jasno. Neporecivo. Jedina istina koju sam ikada znala o majci jeste da nikada neću moći da joj vjerujem.
Smrt narcisa nije kraj – to je tek početak
Moja majka je umrla u januaru 2016. Imala je 69 godina kada su joj dijagnostikovali rak pluća. Mjesec dana kasnije više nije bila među nama. Za to vrijeme, igrala sam svoju ulogu savjesne ćerke. Putovala sam iz drugog grada tri puta sedmično, provodila sate uz njen bolnički krevet, slušala njene zadnje, hladne riječi. Bila sam uz nju – iako nikada nije bila uz mene.
I na samrti, ona nije prestala da bude otrovna. Jednom sam tek stigla u sobu nakon napornog putovanja i sjela kraj nje, pokušavajući da budem prisutna, a ona je skinula masku s kiseonikom i rekla: “Možeš da ideš.” Drugom prilikom me je, između kašlja i slabosti, napala jer sam kao dijete odustala od časova klavira. “Kladim se da sad žališ zbog toga!” rekla je s prezirom, kao da je smrt samo nova scena za još jednu predstavu u kojoj me može omalovažavati.
Imala sam 37 godina i osjećala se kao da imam sedam. Bila sam nijema, povučena, slomljena. I dalje pod njenom sjenkom.
Pred kraj, pomislila sam da je možda nešto osjetila. Jednog dana je izustila da će mi ostaviti novac da renoviram kuhinju. Taj novac – jedina stvar koju bih mogla nazvati znakom nežnosti.
Nakon smrti – praznina, bijes i raspad
Kada je umrla, nisam zaplakala. Dok su moji brat i sestre tugovali, ja sam bila emocionalno paralizovana. Na sahrani – ništa. Praznina. I onda, mjesec dana kasnije, uslijedila je oluja. Prvo sam osjetila slobodu – više nikad neću čuti njen glas kako me ponižava. A onda bijes. Neizdrživ, prigušen, decenijama akumuliran bijes. Sjećanja su me napadala bez milosti. Počela sam da se raspadam iznutra. Pala sam u depresiju, počela sam da zanemarujem svoju ćerku, izgubila sam posao, a na sve to, pojavila se autoimuna bolest – Hašimoto. Povukla sam se iz društva. Počela da pijem svakog dana, da zaspim bar bez suza.
Žena koja ne zna reći “ne”
Moja majka me naučila da nikad ne kažem “ne”. Jer sam cijeli život tragala za odobravanjem koje mi ona nikad nije dala. I tako sam svima govorila “da”, pokušavala da budem savršena, korisna, dobra – sve u nadi da ću jednom, od nekoga, dobiti ono što nikad nisam dobila od nje. I svaki put kad ne bih ispunila očekivanja – raspadala sam se.
Brak sa Dankanom je bio moj spas, ali i on je počeo da trpi. Moje ćutanje, moji slomovi, stalne epizode plača. Ćerka me je nalazila kako sjedim na podu i plačem. U glavi – glas moje majke. Kritike. Ruganje. Omalovažavanje. “Previše si ovo.” “Premalo si ono.” “Neće biti ništa od tebe.” “Debela si.” “Kukavico.”
Odrasla žena, zarobljena djevojčica
U djetinjstvu, mislila sam da je moja majka boginja. Bila je lijepa, uvijek dotjerana, imala je neku privlačnu, gotovo opojnu energiju. Ljudi su je voljeli. A ja sam je obožavala. Željela sam samo jedno – da me vidi. Da me voli. Da me pohvali.
Otac je bio odsutan – fizički i emotivno. Oficir u mornarici, često daleko od kuće. Kada sam se rodila, mama je bila sama sa četvoro djece, zarobljena u život koji nije željela. Tata nije pružao otpor, samo je želio mir. “Ne očekuj ništa od njega,” govorila bi. “Samo želi ručak i tišinu.”
Bila sam kazna jer ličim na njega. Udarala me je kad bih je naljutila. Kad bih plakala – rugala mi se. Ako bih pokazala emocije – bila bih ponižena. Zato sam naučila da budem kamena. Da ne osjećam. Da otupim.
Školovanje, pogrešni muškarci, bijeg
Jedino što je uložila u mene bilo je obrazovanje – ne zbog mene, već zbog sebe. Željela je da makar jedno dijete završi fakultet, da se može time pohvaliti. Bila sam ta žrtva njenog prestiža.
- Na fakultetu sam bila izgubljena. Ulazila u odnose s muškarcima koji su me tretirali onako kako me ona tretirala – s prezirom, dominacijom, hladnoćom. Zatim sam upoznala oca svoje ćerke. Veza nije potrajala. Ostala sam samohrana majka – opet bez podrške.
I onda, 2007. godine, u moj život je ušao Dankan. I svijet se promijenio. Polako. Gradili smo novi život. Bez nje. Viđao je moje roditelje samo dva puta. Kada je tata umirao od tumora, nisam joj rekla ni riječ – iz straha da će scena povrijediti njega.
Kada je i on preminuo, opet sam potisnula sve i posvetila se njoj. Tek nakon njene smrti – sve je puklo.
Novi život, nova ja
Potražila sam pomoć. Ljekare. Psihoterapeute. I počela da pišem. Novac za kuhinju iskoristila sam za kurs kreativnog pisanja. Napisala sam roman. Ne da postanem poznata. Ne da me neko pohvali. Već da povratim sebe.
Po prvi put u životu – biram ljude koji me vole. Koji me ne troše. Učim da kažem “ne”. Učim da volim sebe. I, što je najvažnije, učim da budem drugačija majka svojoj ćerki.
