U današnjem članku vam pišemo na temu ponosa koji čovjeka može uzdići ili uništiti, te o tome kako se pravi vrijednosti ponekad otkrivaju tek onda kada ih neko najskromniji izgovori glasnije od svih. Ovo je priča o mladoj ženi koja je pred cijelim selom bila ponižena, ali i o trenutku kada se sudbina preokrenula zahvaljujući srcu koje je nekad davno nakratko dotakla.
Avlija gazde Jove, čovjeka poznatog po bogatstvu i tvrdom karakteru, bila je puna gostiju. Svadba njegovog sina trebalo je da bude dan za pamćenje, ali u zraku se osjećalo nešto teško, kao da se iza sve muzike i smijeha krije napetost. Jovo je pristao na ženidbu samo zato što se Milan, njegov jedini sin, zaprijetio da će otići od kuće ako mu ne dopusti da se oženi Danicom. Danica je bila siroče, skromna djevojka koja je u sebi nosila tihu ljepotu, ali ništa što bi zadovoljilo Jovina mjerila bogatstva. Za Jovu je sve bilo pitanje imetka, nikada duše.
Danica je sjedila u svom jednostavnom ruhu, venčanici koju je sama sašila, stidljivo spuštene glave. Iako je Milan brižno držao njenu ruku, nije to moglo utišati Jovina mrka pogleda koji je pratio svaki njen pokret. On je želio nevjestu koja će unijeti bogatstvo u kuću, a ne djevojku čiji je život bio obilježen skromnošću.
Došao je trenutak prikazivanja darova, starog običaja koji je među seljacima nosio težinu kao da se mjeri sama vrijednost mlade. Muzika je prestala. Gosti su zašutjeli. Jovo je stao u sredinu avlije, nadut od vina i sopstvene važnosti, spreman da svima pokaže da njegova riječ znači najviše.
Danica je drhtala dok su njene kume iznosile dva mala zavežljaja. U njima su bili peškiri, izvezeni jastuci i posteljina — sve što je imala, sve što je godinama stvarala svojim rukama, u tišini i siromaštvu. Jovo je prišao, pogledao te jednostavne darove i podigao glas koji je odjeknuo jače od bubnjeva svadbe. “Samo ovo?” izgovorio je s takvim prezirom da su se čak i hrabriji među svatovima povukli.
- Gurnuo je zavežljaje čizmom, bacio jastuk u blato i pred cijelim selom izgovorio riječi koje su Danici rasparale dušu. Govorio je o sramoti, o praznom mirazu, o tome da mu je mlada nedorasla njegovoj kući. Pozvao je na prekid svadbe, želeći da se svi raziđu kao da se ništa nije desilo. Milan je pokušao stati u odbranu svoje izabranice, ali Jovo ga je odbio jednom rukom, ubijeđen da ima pravo odlučivati o svemu.
Danica je počela plakati, ne od slabosti, nego od težine poniženja. Dvije stotine ljudi gledalo je u nju, a ona je osjećala kako joj se cijeli život ruši pod nogama.
U tom trenutku tišinu je presjekao težak zvuk struganja, kao da neko vuče kamen. Svi su se okrenuli prema kapiji i ugledali Luku, prosjaka kojeg su mnogi smatrali ludim. Bio je to čovjek u dronjcima, poguren, sa bradom koja je skrivala pola lica. Ali danas nije došao da moli. Danas je vukao škrinju, staru, tešku, okovanu željezom.
Stao je pred Jovu i Danicu, disao kao da je prešao planinu.
Jovo je odmah eksplodirao, vrijeđajući ga i prijeteći da će ga otjerati. Ali Luka nije gledao u njega. Gledao je Danicu, s poštovanjem koje je odjednom promijenilo atmosferu u avliji.
Rekao je da je došao vratiti dug. Podsjetio je na djevojčicu koja mu je nekada nosila hranu, skrivala ga od zluradih pogleda i dala mu stari gunj da prezimi. Danica je polako shvatala ko stoji pred njom. U njenim očima pojavilo se prepoznavanje — jedno davno dobro djelo našlo je put natrag.
Luka je tada podigao poklopac škrinje. Selo je zanijemilo. Unutra su se presijavali dukati, srebro i nakit kao iz priče, bogatstvo koje je izgledalo kao da mu ne pripada ovom svijetu. Jovo je problijedio, širom razrogačenih očiju.
- Luka je mirno rekao da je to njegovo, da ga je jednom davno pronašao i čuvao jer mu nije trebalo. I da sada pripada Danici.Gurnuo je škrinju prema njoj i rekao: “Ovo je tvoj miraz, dijete. Ne zato što ti treba zlato, već zato što imaš srce koje vrijedi više od njega.”Jovo je krenuo da dotakne dukate, ali Luka mu je grubo sklonio ruku, prvi put pokazujući snagu koju je godinama skrivao. Milan je tada shvatio svu istinu o svom ocu — da ga vodi pohlepa, a ne ljubav.
Milan je uzeo Danicu za ruku i rekao joj da idu. Luka je pošao za njima, a iza njih je ostao Jovo, pored blatnjavog jastuka, sam i posramljen. Sve oči bile su uprte u njega, čovjeka koji je izgubio sina i poštovanje sela zbog želje da mjeri ljude dukatima.
A Danica… Danica je prvi put koračala prema životu u kojem će njen rad i dobrota imati vrijednost, onom koji nije počinjao poniženjem, nego pravdom koju joj je donio čovjek za kojeg je mislila da ga je svet odavno zaboravio
