Tiho je izgovorio:
— Natalija, došlo je vrijeme da saznaš istinu…
Ostala je zatečena.
— Na tavanu, u starom koferu, naći ćeš sve. A kad pročitaš… idi na adresu koja je tamo. Ne zbog mene. Već zbog sebe.
- Te večeri, kada se vratila kući, još uvijek pod dojmom njegovih riječi, popela se na tavan i pronašla oronuli kofer. Ruke su joj drhtale dok je otvarala poklopac. Unutra – požutele fotografije, pisma, dnevnik. Sve mirisalo na prošlost koju nikada nije upoznala. Počela je da čita. I ubrzo, svijet kakav je poznavala – raspao se.
Upravo taj dnevnik otkrio joj je stranicu života koji je bio vješto skriven. Prije nego što je upoznao Natalijinu majku, njen otac je volio drugu ženu. Ženu koju nije mogao oženiti, jer ih je vjera razdvajala, jer su tada okolnosti bile jače od njih. I zajedno su imali dijete. Kćerku. Natalijinu sestru. Odrasla je u jednom malom selu u Slavoniji, bez majke koja je preminula dok je djevojčica bila još mala. Otac je godinama pokušavao da pomogne izdaleka, slajući novac, pisma, ali nikada nije skupio dovoljno hrabrosti da se zaista pojavi.
Na dnu kofera bila je i adresa. Bez mnogo razmišljanja, Natalija je sjela u kola i krenula.
Put je vodio preko granice, kroz zabačena sela u kojima nikada ranije nije bila. Stigla je pred jednostavnu kuću. Na kapiji je pisalo: Ana Kovačević. Srce joj je tuklo toliko glasno da je imala osjećaj da ga i zidovi čuju.
Kucnula je. Vrata je otvorila žena približno njenih godina. Lice joj je bilo čudno poznato. Kao da je gledala sebe.
— Mogu li… da razgovaram s vama? — pitala je tiho.
Ana je klimnula, zbunjena. Natalija je iz torbe izvadila staru, izblijedjelu fotografiju i pružila je. Na slici – dvije male djevojčice, jedna plava, jedna tamnija, i iza njih – isti čovjek. Njihov otac.
Ana je pogledala sliku, a zatim podigla oči prema njoj. U tom trenutku, sve je postalo jasno. Nisu izgovorile ništa. Bile su nijeme pred veličinom trenutka. A onda je Ana, suznih očiju, samo rekla:
— Uđi.
Tog dana, dvije žene koje su cijeli život hodale jedna pored druge bez da znaju da postoje – po prvi put su se zagrlile. Nisu imale zajednička sjećanja iz djetinjstva, niti porodične anegdote. Ali imale su krv, pogled, i tiho razumijevanje koje ne treba objašnjenje.
Natalija je u tom trenutku osjetila i ljutnju i tugu, ali i neku novu vrstu mira. Cijelog života imala je osjećaj da nešto nedostaje, da postoji neka pukotina koju ne može objasniti. Sada je znala – to je bila istina koju nikad nije dobila. A sada je imala priliku da je upozna.
Ana joj je pokazala porodične slike, pisma koja su stizala s vremena na vrijeme, ali nikad s povratnom adresom. Znala je da njen otac postoji, ali ga nikada nije upoznala. Znala je i da negdje postoji sestra, ali nije znala gdje da je traži.
Te večeri, njih dvije su dugo razgovarale. Pričale su o svojim životima, greškama njihovog oca, i mogućnosti da iz tog bola naprave nešto dobro. Možda ne mogu vratiti vrijeme. Ali mogu graditi nešto novo.
Za Nataliju, to putovanje nije bilo samo fizičko. Bilo je to putovanje prema istini, oprostu i povezivanju. Možda je sve došlo kasno – ali ne i prekasno.
