U današnjem članku vam pišemo na temu odrastanja kroz teške okolnosti i snage koja se rađa iz jednostavnog, ali zahtjevnog života. Ovo je priča o dječaku koji je prerano postao muškarac, o ljubavi koja prevazilazi podjele i o dobroti koja se ne obazire na vjeru ni naciju.
Osman je odrastao u malom gradu Zvorniku, u velikoj porodici koja je brojala sedmoro djece. Njihov dom bio je pun glasova, smijeha i obaveza. Ipak, kao što to često biva, jedan događaj promijenio je tok svega. Kada mu je bilo samo osam godina, otac je preminuo. Smrt oca nije značila samo tugu – značila je i početak borbe za preživljavanje.
U tom trenutku, Osman i njegova desetogodišnja sestra ostali su jedini uz majku, dok su braća i sestre već bili otišli svojim putevima. Majka je, iako hrabra i odlučna, ostala sama da iznese brigu o dvoje djece. Ta briga uskoro je pala i na Osmanova leđa, jer je život tražio više nego što je dijete tog uzrasta moglo pojmiti.
- Već s dvanaest godina, donesena je jedna od najvažnijih odluka u njegovom djetinjstvu. Osman je otišao na Romaniju da radi kao najamnik kod pravoslavne porodice, želeći da zaradi nešto novca i time pomogne majci i sestri. Dvanaestogodišnje dijete, sa srcem muškarca, odlučilo je da preuzme ulogu hranitelja. Tako je dospio u dom porodice Novosel, kod gazde Milana i njegove supruge Vele.
„Kad sam došao kod tog gazde Srbina, bilo mi je bolje nego kod moje kuće,“ prisjeća se Osman. Ono što nije očekivao jeste toplina kojom su ga primili. Bez obzira na vjeru i porijeklo, dočekali su ga kao člana porodice, ne praveći razliku između njega i svog sina. Učio je raditi teške poslove: branje gljiva, skupljanje drva, briga o imanju. Ali sve to nije doživljavao kao teret, jer je znao da to što zarađuje donosi osmijeh na majčino lice i hranu na njihov sto.
Njegova majka je u početku pokušavala da ga vrati kući. Dolazila je, tugovala, molila ga da se ne odvaja od nje. Ali Osman je znao da ono što radi ima veću svrhu. Sa svakim dinarom koji je slao kući, olakšavao je njihov život. Majka je vremenom to prihvatila, dolazila je po novac koji je Milan davao unaprijed – a Osman je u tišini odrastao pod tuđim, ali toplim krovom.
Godine su prolazile, a dječak je sazrijevao u mladog čovjeka. Ostao je u porodici Novosel sve do svoje šesnaeste godine. Nije izgubio svoje korijene, ali je dobio drugo ognjište. Nikada nije zaboravio šta su za njega učinili Milan i Vela. Njegova želja da jednog dana posjeti njihovog sina ostala je živa, kao mali dug srca koji traje kroz vrijeme.
„Ja sam srećan što sam sve to prošao“, govori Osman danas, svjestan da ga život nije mazio. Ali upravo ti trenuci – rad pod tuđim krovom, briga o drugima dok si dijete, gubitak oca – naučili su ga istinskim vrijednostima. Snaga, zahvalnost, odgovornost – sve je to ponio iz tih godina.
- Sa sedamnaest godina, Osman se vratio u Beograd, pronašao posao i donio novu važnu odluku. Oženio je djevojku s kojom je išao u školu i počeo je graditi svoj život iz temelja. Teške mladalačke godine nisu ga slomile. Naprotiv – učvrstile su ga, naučile da cijeni svaki trenutak mira, svaku iskrenu gestu, svaki dom koji ti pruži toplinu.
Danas, Osman sa ponosom govori kako njegova djeca neće morati prolaziti kroz ono što je on prošao. I nije to samo rečenica – to je obećanje koje je izgradio svojim rukama, svojim radom i svojom hrabrošću.
Priča o Osmanu nije samo priča o siromaštvu i preživljavanju. To je priča o ljudskosti koja ruši sve granice, o vjeri u dobro i o ljubavi koja se nalazi tamo gdje je nismo očekivali. I možda zato i jeste tako snažna: jer podseća da je moguće izrasti iz bola, i ostati čestit. Jer djeca koja nose težak teret često izrastu u ljude koji se ne boje da nose druge – i ne zaboravljaju one koji su pomogli njima.
Osman danas živi svoj miran život, ali u srcu i dalje nosi Romaniju, dom Novoselovih i sve ono što ga je oblikovalo. A iz te tihe zahvalnosti, rađa se poruka za one koji još uvijek traže svoje mjesto pod suncem: i u najmračnijim počecima kriju se najveće svjetlosti
