U današnjem članku vam pišemo na temu trenutka kada se jedna naizgled obična ljubavna scena pretvori u šok koji mijenja sve. Ovo je priča o povjerenju, sumnji i onoj tišini u kojoj srce najglasnije boli.
Ana je sjedila u zračnoj luci, s toplom šalicom kave u rukama i mislima koje su se vrtjele oko jedne poruke. Poslala ju je prije nekoliko sati: da je na putu, da stiže, i pitala hoće li je dočekati kod kuće.
Odgovor je stigao brzo, kratak i nježan, baš onakav kakav se očekuje u braku koji traje godinama. „Naravno, čekam te.“ U tom trenutku Ana se čak nasmiješila, zamišljajući iznenađenje koje je pripremila. Nije znala da će se smijeh vrlo brzo pretvoriti u gorčinu.
Vrijeme se vuklo. Ljudi su izlazili iz zone dolazaka, svatko u svom svijetu. Neki su se bacali u zagrljaje, drugi su nervozno tražili kofere, treći su bezizražajno gledali u telefone. Bilo je tu djece, poslovnih ljudi, mladih parova koji su se držali za ruke. Život je tekao dalje, običan i bučan, a Ana je osjećala da je dio tog ritma, barem dok se nije pojavio on.
Nakon gotovo pola sata, ugledala je poznatu siluetu. Roman. Visok, samouvjeren, u tamnoj jakni i trapericama, s torbom prebačenom preko ramena. Izgledao je baš onako kako je uvijek izgledao nakon putovanja – malo umoran, malo neuredan, ali njoj drag. Srce joj je poskočilo. Instinktivno se spremila ustati, krenuti prema njemu, dozvati ga. No tada se dogodilo nešto što ju je prikovalo za klupu.
- Roman nije išao prema izlazu gdje stoje taksiji. Krenuo je u stranu, prema mladoj ženi koja ga je čekala. Bila je lijepa, dotjerana, u svijetlom kaputu, s kosom podignutom u visoki rep. Njezino lice je sjalo, a osmijeh nije bio pristojan ni suzdržan – bio je topao, intiman, pun iščekivanja.
Kada su se zagrlili, Anino tijelo se ukočilo. To nije bio kratak, službeni zagrljaj. To je bio zagrljaj ljudi koji su se dugo čekali. Djevojka se privila uz njega, a Roman ju je čvrsto obuhvatio, nagnuo se i nešto joj šapnuo. Ona se nasmijala i rukom mu prošla kroz kosu. Bilo je jasno – oni su par.
Ana je osjetila kako joj se hladnoća širi tijelom. Kava joj je odjednom bila gorka, usta su joj se osušila, a misli su se sudarale jedna s drugom. Pokušavala je pronaći objašnjenje. Kolegica? Poznanica? Ali ne, tako se ne grle kolege, tako se ne gledaju ljudi koji nemaju osjećaje jedno prema drugome.
Gledala je kako odlaze zajedno, kako on drži ruku oko njezina struka, a ona se priljubljuje uz njega. Slika joj se urezala u pamćenje poput oštrice. U tom trenutku nešto je u njoj puklo. Htjela je potrčati za njima, suočiti ga, pitati tko je ona i zašto joj je lagao. Ali dio nje, onaj koji je godinama učio kako Roman razmišlja, zaustavio ju je.
Znala je da bi on imao spremno objašnjenje. Rekao bi da je to kolegica, da joj pomaže, da ona sve krivo vidi. Govorio bi uvjerljivo, toliko uvjerljivo da bi Ana počela sumnjati u vlastite oči. I upravo zato je odlučila da ovaj put neće reagirati impulzivno.
- Ustala je i krenula za njima, držeći razmak. Roman i djevojka su hodali opušteno, razgovarali, smijali se, potpuno nesvjesni da ih netko prati. Ana je izašla iz zgrade, skrivajući se među ljudima, pazeći da ne izgubi trag, ali i da joj se ne približi previše.
Na parkiralištu se zaustavila kraj taksi-stajališta i glumila da gleda poruke na telefonu. Kroz kut oka vidjela je kako prilaze srebrnom automobilu. Djevojka je izvadila ključeve, auto je bljesnuo svjetlima. Bio je to njezin automobil. Roman je sjeo na mjesto suvozača, ona za volan. Ta sitnica, taj detalj, Anu je zabolio gotovo jednako kao i zagrljaj.
Bez puno razmišljanja, prišla je prvom slobodnom taksistu. Bio je to stariji čovjek, mirnog pogleda. Glas joj je zadrhtao dok je pokazivala prema automobilu koji je upravo krenuo. Zamolila ga je da ih prati. Taksist ju je pogledao iznenađeno, podigao obrve, kao da pokušava shvatiti ozbiljnost situacije.
Ana je u tom trenutku znala samo jedno: istina je možda bolna, ali laž je gora. I bila je spremna suočiti se s onim što će otkriti, bez obzira na cijenu
