U današnjem članku vam donosimo jednu priču koja je baš neobična.Čovjek koji je radio i štedio da bi imao što veće bogastvo imao je posljednju želju da sav njegov novac sahrane sa njim.
Jednom davno, živio je čovjek poznat po tome što je cijelog života naporno radio i neumorno štedeo svaki dinar koji je zaradio. Njegova opsesija prema novcu bila je toliko jaka da je ljudi iz njegove okoline nisu mogli razumjeti. Bio je poznat kao najškrti čovjek u mjestu. Nije volio trošiti ni na sebe ni na druge, jer mu je novac bio svetinja. Nikada se nije veselio tuđoj sreći, niti je pomagao kad je neko bio u nevolji – samo zato što bi to značilo da mora da se odrekne dijela svoje ušteđevine.
- Vremenom je postajao sve zatvoreniji, kao da je njegovo bogatstvo bilo jedini smisao postojanja. Njegova supruga, tiha i strpljiva žena, godinama je živjela uz njega trudeći se da ga razumije, iako je često osjećala da žive kao stranci. Ipak, poštovala je njegovu volju, i nikada se nije previše protivila njegovim odlukama, koliko god da su je ponekad tištile.
Kako su godine prolazile, zdravlje tog čovjeka počelo je da slabi. Kada je osjetio da mu se bliži kraj, sve češće je razmišljao o svom novcu. Nije ga napuštala pomisao da bi sve što je mukotrpno sticao mogao da ostavi na milost i nemilost drugima. Tada je odlučio da se obrati svojoj supruzi s neobičnim zahtjevom. Pogledao ju je ozbiljno i rekao: “Kada umrem, želim da sav moj novac bude položen u sanduk sa mnom. Hoću da ga povedem sa sobom, na onaj svijet.”
Nije to rekao samo jednom – ponavljao je danima, gotovo svakodnevno, kao da se bojao da će njegova volja biti zaboravljena. Na kraju, žena mu je tiho obećala da će ispuniti njegovu želju. Iako se u sebi dvoumila, odlučila je da mu pruži mir u posljednjim trenucima života.Kada je konačno došao trenutak njegove smrti, cijela porodica i poznanici okupili su se na sahrani. Tijelo je bilo položeno u lijes, a ceremonija se odvijala u tišini, kako i dolikuje. Svi su šaptom pričali o njegovoj škrtosti, ali i izražavali saosjećanje prema udovici, koja je godinama živjela u sjenci njegove pohlepe.
Kada je došao trenutak da se sanduk zatvori, žena je iznenada ustala. U rukama je nosila kutiju od cipela, jednostavnu i neuglednu. Prišla je sanduku i bez riječi je stavila unutra. Zatim je tiho sjela, a pogrebnici su nastavili sa spuštanjem kovčega u grob.
- Jedna od njenih bliskih prijateljica, koja je znala za neobični zahtjev pokojnika, bila je šokirana onim što je vidjela. S nevjericom joj je šapnula: “Nemoguće da si stvarno stavila sav novac u sanduk sa tom škrticom?”
Žena je mirno odgovorila: “Jesam. Obećala sam mu, i ispunila sam to obećanje.”
Prijateljica je, još više zbunjena, pitala: “Hoćeš reći da si uzela svaki dinar i stavila ga u grob?”
Udovica se blago osmjehnula i rekla: “Upravo tako. Uzela sam sav njegov novac, prebacila ga na svoj bankovni račun, i onda sam mu napisala ček na cijeli iznos. Stavila sam ga u kutiju i položila pored njega. Ako postoji banka na onom svijetu, sigurna sam da će znati šta da radi.”
Svi koji su čuli ovu priču nisu mogli sakriti iznenađenje. Iako je ispunila želju pokojnika, učinila je to na način koji je bio praktičan, ali i duhovit. Nije lagala, niti prekršila riječ – jednostavno je primijenila logiku koja je odgovarala životnoj filozofiji njenog muža. On je želio da ponese novac sa sobom, a ona mu je to omogućila – ali bez da naruši svoj život nakon njegove smrti.
Ljudi su nakon toga često pričali o ovoj priči, i u njoj su nalazili pouku o pohlepi, ali i o mudrosti. Neki su se divili udovičinoj snalažljivosti, dok su drugi smatrali da je to savršen primjer kako se može poštovati riječ, a istovremeno zadržati zdrav razum.Na kraju, ova priča je ostala da živi, prenosi se i pamti – kao podsjetnik da život nije samo sabiranje novca, već i razmišljanje o tome šta ostavljamo iza sebe, i kako naši postupci govore više od naših riječi.
